Iako je u prvih sto dana vlada imala dva uspeha – stabilizovanje budžeta i otvaranje ozbiljne borbe s korupcijom, ona je, međutim, u dva ključna, strateška pitanja nastavila da vodi Srbiju u provaliju. Prvo je pitanje Kosova, a drugo pitanje EU. Poenta je u tome da će, ako se ubrzo strmoglavimo u provaliju, svi početni uspesi ove vlade izgubiti smisao.
Glavni problem naše trenutne kosovske politike je iznenadna objava premijera Dačića da će Vlada ići na „konačno rešenje“ kosovskog problema. „Mislimo da ideja o zamrznutom konfliktu, koji bi rešavala naša deca i unuci, nije dobra“, smatra Dačić. „Mi smo spremni da ovo pitanje ne ostavljamo budućim generacijama“, te u tom smislu „Vlada ima predlog za konačno rešenje“.
Isto veli i Tomislav Nikolić: „Sada imamo spremno rešenje. Besmisleno je pričati o telekomunikacijama kada ne znate sređujete li vi to nezavisno Kosovo ili život na Kosovu. (...)Dačić i ja (u vezi Kosova – S. A.) govorimo istovetno(...). Blizu smo rešenju (...), ja neću ostavljati probleme koje sami možemo da rešimo“.
Ova ludost – da Nikolić i Dačić imaju „konačno rešenje“ i da su oni „na putu da ubede velike sile“, slična je svojevremenoj Tadićevoj ludosti – da on ima „kreativno rešenje“ kojima će tako impresionirati velike sile da će mu dati da očas posla razreši kosovski čvor. Stoga se Nikolić i Dačić – kojima su „prevreo krompir kosovske politike“ očigledno mudro prepustili Vučić i Dinkić (Vukadinović) – danas javljaju kao dosledni nastavljači Tadićeve politike iz njegove najgore faze. Jer, oni su nastavljači ne Tadića iz vremena aktivne diplomatske borbe, koju je koliko-toliko pokušavao da vodi pre kapitulacije od 9. septembra, već Tadića koji pristaje da arbitri između Beograda i Prištine budu direktni „prokosovarski“ lobisti: Brisel i Vašington.