Povodom teksta generala Stevana Mirkovića, koji je NSPM preneo na svom sajtu, ostavio sam komentar podrške generalovim stavovima. Mirković se pokazao kao jedan od retkih javnih kritičara, sada već uveliko pomahnitalog, izokretanja istorije, praćenog rehabilitacijom narodnih izdajnika ili slugu okupatora iz perioda Drugog svetskog rata (najsvežiji su primeri Slobodana Jovanovića i kneza Pavla Karađorđevića). Naravno, kao više puta do sada, pokazalo se da većina komentatora NSPM-a i ja, kad je u pitanju srpska i jugoslovenska istorija u 20. veku, stojimo na suprotstavljenim pozicijama. Žao mi je što ovi komentatori ne žele da uvide i priznaju kapitulantsku i izdajničku prirodu srpske nacionalne elite u periodu Drugog svetskog rata, bez obzira o kojoj se frakciji te elite radilo, o kraljevskoj vladi u Londonu ili Nedićevoj vladi, tj. o četnicima ili nedićevcima/ljotićevcima. I jedni i drugi su, svaki na svoj način, radili u korist nacističkog okupatora, četnici doduše više indirektno, ne boreći se, bar od novembra 1941, protiv tog okupatora, već u celini premeštajući težište na borbu protiv partizana/komunista, a nedićevci/ljotićevci direktno, proganjajući i ubijajući, kao i četnici, partizane/komuniste, ovog puta pod neposrednim nadzorom nacističkih okupacionih vlasti. Stoga su ove dve frakcije tadašnje srpske nacionalne elite, odnosno njihove vojne jedinice, međusobno mnogo bliže nego što rehabilitatori i simpatizeri četništva danas pokušavaju da dokažu. Njih mnogo više povezuje antipartizanski i antikomunistički naboj, nego što ih razdvaja antifašistički. Drugim rečima, četnici su mnogo više bili antikomunisti nego što su bili antifašisti. I zato stoje veoma blizu nedićevaca i ljotićevaca. Bitka na Neretvi, u kojoj su se na jednoj strani našli partizani, a na drugoj okupatori i sve njihove sluge, tj. kada su iz jednog pravca na partizane jurišali Nemci, ustaše i muslimanski fašisti, a iz drugog Italijani i četnici, svi zajedno nastupajući s istim ciljem, uništenjem partizanskog pokreta, najsnažnije je svedočanstvo kvislinške saradnje na ovim prostorima, nepobitne istorijske istine da su se, kako je rat odmicao, kvislinzi različitih nacionalnosti razlikovali još samo po boji svojih uniforma i simbola koje su na njima nosili. Slepa mržnja prema partizanima, jedinim istinskim borcima protiv okupatora, objektivno ih je ujedinjavala u udruženi zločinački kvislinški poduhvat, ma šta oni pojedinačno mislili o sebi i drugim kvislinzima.