19
uto, mar

Iz domaće štampe
Typography
  • Smaller Small Medium Big Bigger
  • Default Helvetica Segoe Georgia Times

studenski 68Nesporno je da i Srbija, kao i skoro sve druge zemlje na svetu, ima duge tradicije omladinskog pokreta. Uprkos tome, sasvim je umesno pitanje: postoji li danas u Srbiji išta što bi se moglo nazvati organizovanim omladinskim pokretom? Ako postoji, gde i šta je to onda zapravo? Ako ne postoji, kud su se onda denule sve slavne istorijske tradicije tog pokreta koje danas izgleda kao da postoje još samo u zaboravljenim istorijskim knjigama koje skupljaju prašinu po bibliotečkim magacinima čekajući da ih se neko seti?

Klasna podela društva obuhvata sve uzraste i sve generacije, a ne samo radno aktivne. Svaka društvena klasa ima svoj podmladak i svoje seniore i svoje unutarklasne sukobe generacije. Zbog toga se nikako ne može govoriti ni o kakvoj čvrstoj homogenosti i jednorodnosti, a pogotovu ne o monolitnosti omladine kao zasebne društvene grupe. U njoj su prisutne, a ne retko i anticipirane, sve društvene i političke protivrečnosti i antagonizmi svakog društva. Veliki istorijski i socijalni sukobi i socijalne krize ponekad svoje prve anticipacije (pa i anticipacije svojih ideoloških i političkih ispoljavanja i artikulacija) nalaze upravo unutar omladine i njenih borbi. No, omladina nema nikakve samostalne istorijske uloge. Njena uloga, u krajnjem, uvek je određena ulogom njene socijalne klase odnosno one protesti znanje nije robasocijalne klase kojoj ona gravitira i koja se pokaže sposobnom da je organizuje i okupi oko sebe i svojih

organizacija. Svi blistavi ili neslavni izuzeci samo su izuzeci od neumitnog istorijsko-materijalističkog pravila da čoveka određuje njegova socijalna sredina i njegovo socijalno poreklo. Nikakve međuklasne socijalne fluktuacije, pojedinačne ili grupne, ne menjaju temeljni karakter ni osnovnih socijalnih klasa i njihovih borbi ni njihovih podmladaka. Trocki je svojevremeno napisao da je omladina izuzetno osetljiv barometar društvenog i političkog razvoja, ali da barometar samo pokazuje vreme a ne menja ga.

Istorija je nedvosmisleno pokazala da i revolucija i kontrarevolucija imaju svoje udarne omladinske trupe i svoje omladinske heroje i da ne postoji, niti može da postoji, nikakva posebna „omladinska revolucija“. Kao što ne postoji niti može postojati ni omladinsko društvo i omladinska država.

Omladina i omladinski pokreti o kojima je ovde reč je omladina radnih socijalnih klasa – radništva, seljaštva i svih tipova sitne buržoazije – ona omladina koju čini ogromna većina mladih u svim društvima prošlog i tekućeg veka.

Ipak, najveći deo mladih još nisu integrisani u društvenu proizvodnju i zbog toga klasne podele među njima nemaju istu uvreženost, oštrinu i težinu kao kod osnovnih društvenih klasa. Ekonomski i socijalni teren njihovog sudelovanja u društvenoj raspodeli u kapitalizmu nije neposredna borba za najamnine protiv profita nego je borba za mehanizme naknadne preraspodele društvenog proizvoda, za javne socijalne službe (obrazovanje, zdravstvo, kultura, socijalna zaštita…) finansirane iz državnog budžeta.

Masovan omladinski socijalni pokret pojavio se i organizovao sa masovnim organizovanim radničkim pokretom i njegovim osvajanjem demokratskih i socijalnih prava, a pre svega prava na obrazovanje za mase radničke i seljačke omladinu. Položaj omladinskih masa direktno je zavisan od položaja radničke klase i ostalih radnih klasa i sve njene socijalne i političke tekovine osvajane su u zajedničkim socijalnim i političkim borbama sa tim klasama protiv buržoazije i njene države. Pobede radništva i radnih klasa uvek su bile i pobede mladih, a isto tako zajednički su bili i njihovi porazi.

Temeljni interesi i zahtevi širokog omladinskog pokreta oduvek su pravo na mir (na život u miru, a ne na smrt u ratu), pravo na obrazovanje  i pravo na rad. Preduslov borbe za ove interese su pravo i sloboda izražavanja, delovanja i organizovanja. Zbog toga je omladinski pokret nužno duboko demokratski. Njegovi temeljni interesi i zahtevi istovremeno su interesi i zahtevi svih potlačenih društvenih klasa i slojeva – radništva, seljaštva i sitne buržoazije u svim njenim varijetetima – ali nemaju ni istu formu ni isti neposredni konkretni sadržaj.

Zbog toga mase mladih imaju potrebu za samostalnim sindikalnim i političkim organizovanjem i istorija njihovih organizacija i njihovih borbi jedva da je išta siromašnija zbivanjima i formama od istorije radničkog pokreta od trenutka omasovljenja njegovih sindikalnih i političkih organizacija, tj. od prve decenije dvadesetog veka 

Prva internacionalna omladinska organizacija, Međunarodni savez organizacija mladih socijalista nastaje 1907. u okviru Druge internacionale i imala je sedište u Beču. Nastala je kao pre svega antiratna i antimilitaristička organizacija i prvi predsednik joj je bio Karl Libkneht. Raspada se zajedno sa Drugom internacionalom na socijaldemokratsko i komunističko krilo. Iz njenog levog krila nastaje 1919. Komunistička omladinska internacionala koja je bila neka vrsta mlađe partnerske organizacije Kominterni i koja je imala svoje nacionalne sekcije u svim zemljama u kojima su postojale komunističke partije, članice komunističke internacionale.[1]

Demagoške i hipokritske službene „idealizacije i glorifikacije“ mladosti najčešće imaju za cilj njeno uspavljivanje i umrtvljivanje pred socijalnim beznađem i talasima represija koji se na nju obrušuju. Reakcionarni režimi uvek i na svakom mestu su u stanju permanentnog totalnog rata protiv ogromne većine omladine u svim porama društvenog života. Isto važi i za birokratske političke i sindikalne aparate koji su agentura svetske reakcije u radničkom pokretu i u radničkim državama.

U epohi imperijalizma i ofanzive svetske kontrarevolucije, mladi su prve i najranjivije žrtve sputavanja razvoja proizvodnih snaga i njihovog stalnog razaranja ratovima, ekonomskim krizama i politikama „štednje“, masovne nezaposlenosti, razaranja sistema javnog  obrazovanja njegovim privatizacijama, kresanjima javnih budžeta obrazovanja i dekvalifikatorskim kontrareformama, kao i svih vidova socijalne patologije (droga, lumpenproletarizacija, kriminal…)…

Ni diktatura kraljevine Jugoslavije, pre drugog svetskog rata i jugoslovenske revolucije, ni totalitarna diktatura birokratske radničke države nakon njih, nisu uspele ugušiti otpor mladih i težnju ka artikulisanju i razvoju nezavisnog omladinskog pokreta. U oba ta režima omladina je prva i najzastupljenija meta i žrtva policijskog terora i nadzora.

Zahvaljujući svojoj ukorenjenosti u masovnom omladinskom pokretu i svom vodećem učešću u svim borbama mladih, SKOJ je u istoriji radničkog pokreta i revolucije imao daleko značajniju ulogu nego što se to može i naslutiti iz falsifikatorske titoističke historiografije koja je služila samo jednom cilju: konstruisanju lažne historiografske legitimacije za titoističku birokratsku diktaturu.

Članstvo SKOJ-a je bio višestruko brojnije od  članstva KPJ – naročito u periodu staljinizacije KPJ u kome je KPJ bila totalno politički marginalizovana i svedena na samo senku i svoje nekadašnje senke. Nakon osipanja pod udarcima policijskog terora posle sulude avanture sa oružanim ustankom u okviru Staljinovog zloslavnog „ultralevog“ „trećeg perioda“ 1928, jalovog pokušaja klasne saradnje sa politikom „antifašističkog narodnog fronta“ od 1935, masovnog pokolja jugoslovenskih komunista u sklopu monstruoznih Staljinovih „antitrockističkih“ terorističkih čistki 1937-1939 i potpisivanja pakta Staljin-Hitler (avgust 1939), KPJ pada čak ispod 1000 članova, a SKOJ na oko 8000 članova. Ti brojevi su oduvek bili među najskrivenijim i najfalsifikovanijim činjenicama u titoističkoj pridvorskoj istoriografiji koja je bila jedina dozvoljena istoriografija sve do 90-tih godina.

U periodu između dva rata, SKOJ je snažno prisutna i često vodeća snaga u revolucionarnoj i demokratskoj opoziciji i sve vreme očuvava svoj organizacioni kontinuitet. Njegovi kadrovi kale se ne samo u borbi protiv režima buržoasko-monarhističke diktature nego i u borbi protiv reakcionarnih studentskih organizacija kojima je režim pokroviteljstvovao i koji su bila produžena ruka policije među mladima. Oni čine i kičmu komandnog i borbenog sastava NOVJ i transmisija su pritiska revolucionarno mobilisanih masa koji prinuđuje vođstvo KPJ da u narodno-oslobodilačkoj borbi stupi na put raskida sa ostacima starojugoslovenskog buržoaskog režima i da na tom revolucionarnom putu ode dalje nego što su to želeli i rukovodstvo KPJ i Staljin koji je sve vreme rata insistirao na „lojalnom savezništvu“ sa njegovim zapadnim imperijalističkim saveznicima – pre svega sa Velikom Britanijom. U ime tog „lojalnog savezništva“ Staljin je izričito zabranio uspostavljanje jedinstvene komande balkanskih partizanskih snaga – pre svega jugoslovenskih, grčkih, albanskih i bugarskih partizana. U ime istog tog „lojalnog antifašističkog savezništva“ on je 1943. godine raspustio i Kominternu i Komunističku omladinsku internacionalu.

Na prvom zasedanju AVNOJ-a u Bihaću 1942. godine, pored SKOJ-a, osnovan je i USAOJ (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije) koji je bio pandan AFN (Antifašističkom narodnom frontu). Omladinski par SKOJ-USAOJ bio je pandan „odraslom“ paru KPJ-AFN. Onaj manji deo ionako slabašne jugoslovenske buržoazije koji se priključio otporu protiv fašizma bio je u ovom Narodnom frontu predstavljen još slabijim i ništavnijim okrnjcima svojih političkih partija, a njen veći deo, njena država i njene političke partije bili su u totalnom rasulu i beznadežno kompromitovani kolaboracijom sa okupacionim fašističkim režimom. Većina četničkih trupa, jedinih preostalih oružanih snaga domaće kontrarevolucije, krenuli su u bežaniju iz zemlje zajedno sa okupatorskim trupama u povlačenju ka Nemačkoj. Slom fašizma tako je stvorio politički vakuum koji su lako ispunile revolucionarne pokrenute mase kojima je KPJ morala da se prilagođava i da im čini svakodnevne i dalekosežne ustupke. Tako se u Jugoslaviji po prvi put ostvarila ona istorijska varijanta koju je Lav Trocki smatrao najmanje verovatnom i mogućom samo u krajnje izuzetnim istorijskim socijalnim i političkim uslovima – da pritisak mobilisanih radnih masa prinudi sitnoburžoaske i staljinističke partije da u raskidu sa kapitalizmom i buržoazijom odu dalje nego što su to ikada i pomišljale i htele.

KPJ je veoma brzo i lako likvidirala okrnjke starih buržoaskih partija u Narodnom frontu, a s njima i njihove partijske podmlatke, i uspostavila svoj totalni politički monopol – totalitarni režim Titove birokratije po uzoru na staljinistički režim u Sovjetskom savezu. U periodu od 1945. do 1953. Tito u svojim rukama koncentriše više poluga vlasti, više državnih i partijskih funkcija nego što ih je ikada imao čak i Josif Visarionovič Staljin, bonapartistički diktator sovjetske totalitarne birokratije.

Totalitarni birokratski aparati i njihovi policijski zakoni nisu jači od zakona klasne borbe. Ukidanjem političkih i organizacionih sloboda oni mogu za izvesno vreme ugušiti slobodnu političku artikulaciju i izražavanje različitih socijalnih interesa, ali ih ne mogu ukinuti. U nemogućnosti slobodnog artikulisanja i izražavanja ti interesi onda koriste sve moguće forme i trikove socijalne i ideološke mimikrije, prodiru u organizacione aparate totalitarizma i u manje ili više deformisanoj formi mimikrijske adaptacije nalaze način da se izraze unutar tih aparata, stvarajući u njima različite frakcije i političke pukotine. Zato je istorija svih totalitarnih režima neprekidna istorija frakcijskih borbi u kojima svaka vladajuća frakcija teži monolitizmu pod svojim gospodstvom i zabrani i likvidaciji svih drugih frakcija. To je jedno od temeljnih obeležja staljinizma i svih njegovih izdanaka od samog njihovog nastanka.

Masovan socijalni pritisak obespravljenog radništva i omladine u totalitarnom režimu najbrže i najlakše prodire u one sektore totalitarnog političkog aparata sa kojima je direktno suočen – u sindikate i u omladinsku organizaciju. U tim sektorima političkog i organizacionog monopola birokratski totalitarizam radničke države najneposrednije trpi posledice svoje socijalne i političke šizofrenije – birokratija je od početka prinuđena da se lažno predstavlja kao tobožnja demokratska zastupnica radničke klase, omladine i naroda, dakle upravo masa koje najsurovije i najciničnije ugnjetava i obespravljuje. Mase njene laži uzimaju zdravo za gotovo i neprekidno zahtevaju zbiljsko ostvarenje prava i sloboda koja im se obećavaju i stalno u toj borbi hvataju birokratiju za njenu lažljivu reč i u laži.

Zbog toga su sve eksplozije socijalnog nezadovoljstva u tim režimima, svi štrajkovi i sve spontane demonstracije, i po svom socijalnom sadržaju i po svom ideološkom izrazu nesumnjivo socijalistički i komunistički. To se više nego jasno pokazalo i u junskom ustanku u Berlinu 1953, u mađarskoj revoluciji radničkih saveta 1956, u talasima štrajkova 60-tih godina u Jugoslaviji posle 60-te godine (od početka prve „tržišne reforme“), u omladinskim previranjima krajem 60-tih (legendarna 1968), u poljskim ustancima 1971. i 1980…

Jedinstvena omladinska organizacija pod imenom „Narodna omladina Jugoslavije“ (formirana 1948. ujedinjenjem SKOJ-a i USAOJ-a) već je 50-tih godina bila zahvaćena povremenim stihijnim studentskim demonstracijama i protestima na univerzitetima. Ta organizacija je 1963. preimenovana u SOJ (Savez omladine Jugoslavije), naporedo sa preimenovanjem jugoslovenske države iz Federativna narodna republika Jugoslavija (FNRJ) u Socijalističku federativnu republiku Jugoslaviju (SFRJ). Iste godine počinje i prva „tržišna reforma“ u Jugoslaviji, reforma kojom su bili uslovljeni zapadni inostrani krediti nakon prekida dotoka kapitala po osnovu isplata nemačkih ratnih reparacija. Te nemačke ratne reparacije činile su više od 10 % ukupnih jugoslovenskih razvojnih investicija u periodu 1952-1963, periodu najbržeg razvoja i urbanizacije Jugoslavije na osnovama planske privrede i društvene svojine.

Otvaranje za zapadni finansijski kapital, masovan izvoz radne snage, opšti nagli porast  nezaposlenosti, a naročito nezaposlenosti mladih, izazvali su talas masovnih radničkih štrajkova 60-tih godina, a taj talas štrajkova izazvao je i frakcijske podele i sukobe unutar vladajuće partije i aparata vlasti. Ti sukobi su kasnije nazvani sukobom Titovih „reformista“ sa „hardlajnerima“ Aleksandra Rankovića, šefa Titove tajne i javne policije još od vremena konstituisanja temelja nove Jugoslavije 1943.godine.

Taj sukob frakcija kulminirao je smenom i eliminisanjem iz javnog života Aleksandra Rankovića na Brionskom plenumu CK SKJ, 1. jula 1966, i čistkom aparata tajne i javne policije koji je optužen za masovan teror prema stanovništvu, za ilegalan politički nadzor i špijuniranje građana i državnih i partijskih rukovodstava, uključiv i navodno tajno prisluškivanje samog Josipa Broza Tita,  kao i za sve socijalne i političke nevolje jugoslovenskog društva i države. Ranković je lojalno kapitulirao „pred Titom i Partijom“ i povukao se u penziju i privatni život, a čistke državnog i partijskog aparata su nastavljene na „tržišnom i demokratskom reformskom kursu“.

Taj politički obračun frakcija na državnom i partijskom planu, nimalo nije ublažio štrajkačku antireformsku mobilizaciju jugoslovenskih radnika, nego ju je samo još više podstakao pukotinom u državnom i partijskom aparatu. To su godine kada statistike beleže i po 2000 štrajkova godišnje – prosečno oko 5,5 štrajkova dnevno. Istovremeno, jačanjem tržišne stihije u ekonomiji, jačaju i centrifugalne tendencije u jugoslovenskoj državi koje se izražavaju pojačanim otporom protiv hegemonije srpske nacionalne frakcije jugoslovenske birokratije. Na dnevni red izbijaju odnosi između republika i nacionalni odnosi.

Ova socijalna i politička previranja se u jugoslovenskoj omladinskoj organizaciji SOJ artikulišu i izražavaju izdvajanjem njenog studentskog sektora u zasebnu i autonomnu studentsku organizaciju pod nazivom Savez studenata Jugoslavije (SSJ). Opšta socijalna i politička klima i ovo osamostaljivanje jugoslovenske studentske organizacije pojačali su težnje ka nezavisnošću i ka oslobađanju od partijskog tutorstva i u preostaloj opštoj omladinskoj organizaciji SOJ. Te težnje su tih godina izražene naročito u osamostaljivanju studentske i omladinske štampe u svim jugoslovenskim republikama.

Borba jugoslovenske birokratije i te relativno osamostaljene omladinske i studentske organizacije i njene štampe trajaće potom sve do konačnog razbijanja Jugoslavije 1991. godine i okončaće se konačnom likvidacijom jedinstvenih omladinskih organizacija u svim bivšim jugoslovenskim republikama. Savez studenata Jugoslavije ukinut je već krajem 1974. godine reformom svih omladinskih organizacija po receptu koji je primenjen u Čehoslovačkoj nakon njene okupacije trupama Varšavskog pakta, tj. trupama kremljevske birokratije. Krajem 1974.godine ukinuti su i SOJ i SSJ i formirana je nova omladinska organizacija pod nazivom Savez socijalističke omladine Jugoslavije – upravo kao i Savez socijalističke omladine Čehoslovačke tri godine ranije.

Revolucionarna eksplozija jugoslovenskih studenata 1968. bila je zapravo pre svega plod masovne štrajkačke mobilizacije jugoslovenskih radnika predhodnih godina. Ta eksplozija bila je jasan signal državnom i partijskom aparatu da će se suočiti sa radničkom i omladinskom revolucijom ukoliko ne odustanu od tržišnih privrednih reformi i likvidacija „nerentabilnih preduzeća“, nerentabilnih po merilima svetskog kapitalističkog tržišta, a ne planske privrede koja koristi sve proizvodne snage, a naročito ljudske snage, za proizvodnju radi zadovoljavanja ljudskih potreba, a ne radi profita.

Tito i njegova birokratska vrhuška su tada zamrzli započete tržišne reforme i latili se posla na predupređivanju revolucije i stabilizaciji aparata vlasti. Likvidacija „nerentabilnih preduzeća“ se prekida, a investicijama iz inostranih kredita se grade i nova i tako, uz dalji masovan izvoz radne snage u zapadnu Evropu, zaustavlja se rast masovne nezaposlenosti i usporava štrajkačka mobilizacija jugoslovenskih radnika. Buntovni studenti se podvrgavaju policijskoj represiji, a u državnom i partijskom aparatu počinju nove čistke. Ovaj put to su čistke usmerene protiv nacionalizma u Hrvatskoj, Sloveniji i na Kosovu i protiv „liberalizma“ u Srbiji – frakcije Latinke Perović i Marka Nikezića koja je instistirala na nastavljanju liberalnih tržišnih antiradničkih reformi. Te čistke okončane su krajem 1972. i u prvoj polovini 1973. godine godine i aparat se okrenuo pripremama likvidacije nezavisne studentske i omladinske organizacije kao nukleusa socijalističke i demokratske političke opozicije.

Početkom 1974. pripremljen je projekt te likvidacije i osnivanje SSOJ kao puke partijske transmisije i pod direktnom kontrolom partijskih komiteta na svim organizacionim nivoima. Taj projekt je naišao na relativno širok ali bezuspešan otpor opozicionih jugoslovenskih studenata. Bezuspešan zbog toga što je među tim studentima prevladalo ultralevičarsko sektaštvo koje je, uprkos nepovoljnom menjanju odnosa snaga usled demobilizacije radništva i omladine kombinacijom ustupaka i represije, dakle uprkos oseci opšte revolucionarne moblizacije, zastupalo bezuslovan bojkot te nove omladinske organizacije.

Taj bojkot je značio odricanje od svakog legalnog političkog prostora za opoziciono delovanje i zapravo je bio ultralevičarska forma kapitulacije pred jugoslovenskom birokratijom. Autor ovih redova, Pavluško Imširović, tada je bio jedan od malobrojnih protivnika bojkota i zalagao se za to da opozicioni studenti sami preuzmu u ruke transformaciju dotadašnje studentske i omladinske organizacije i da tako zadrže kontrolu nad studentskim organizacijama na politički najaktivnijim fakultetima u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Te političke rasprave bile su poprilično groteskne jer su novi mladi ultralevičari bili prilično zbunjeni time što im je ta taktika ulaska u SSOJ. koju su oni smatrali „oprtunističkom i nerevolucionarnom“, predlagana od javnog aktiviste IV Internacionale koji tek što je izašao iz zatvora i od koga su oni očekivali mnogo bombastičnije i radikalnije revolucionarne gestove

Studentskim odborom opozicione studentske organizacije na Filozofskom fakultetu u Beogradu tada su predsedavali razbarušeni ultalevičar Zoran Đinđić i umereniji i racionalniji Miodrag Stojanović. Ipak, nekoliko meseci intenzivnih političkih diskusija rezultiralo je dogovorom da se ipak prihvati  „oportunistička“ politička linija i taktika: da se preuzme u svoje ruke transformacija studentske organizacije na Filozofskom i na Filološkom fakultetu i da se tako zadrži kontrola nad novom legalnom omladinskom organizacijom. No, pre nego je i otpočeta ta reforma studentske i omladinske organizacije, Pavluško Imširović je poslan na služenje vojnog roka u Crnu Goru i tako odsečen od svake mogućnosti lične direktne političke intervencije u sprovođenju postignutog dogovora. Za nekoliko meseci Zoran Đinđić i Miodrag Stojanović su opet podlegli pritiscima ultralevičarskog sektaštva i umesto da preuzmu novu omladinsku organizaciju bar na svom fakultetu oni su je bojkotovali. Partija je tako neometano sama konstituisala novu omladinsku organizaciju, a staru naprosto ukinula i stavila van zakona. Tako su studenti konačno ostali bez ikakve legalne forme za legalno političko opoziciono delovanje. Isto se desilo i u Zagrebu i Ljubljani, bastiljama levičarske opozicije Titovom režimu. Počinju olovne godine polulegalnog i ilegalnog opozicionog političkog delovanja i one traju sve do Titove smrti 1980. godine.

Cena socijalnog mira u periodu 1973-1980 bio je munjeviti rast spoljnjeg duga Jugoslavije. Sa nekih 3 milijarde dolara 1973. godine on je skočio na 20 milijardi u trenutku Titove smrti početkom 1980. godine. Jugoslavija je tako već pod Titom bila dovedena u položaj polukolonijalne zavisnosti od svetskog finansijskog kapitala, a finansijske institucije imperijalizma su sve više preuzimale kontrolu nad ekonomskom i socijalnom politikom jugoslovenske vlade. Nakon likvidacije SOJ i SSJ,  krajem 1974. godine, opoziciona politička delatnost  do 1980. godine ostaje ograničena na polulegalne diskusione kružoke i „peticionaški pokret“ – pisanje protestnih peticija u zaštitu ljudskih i građanskih prava. Omladinski pokret i omladinska štampa te godine provode u stanju hibernacije.

Novi moćan impuls radnički i omladinski pokret u Jugoslaviji dobijaju sa ustankom poljskih radnika u avgustu 1980. godine. Iste godine, po diktatu MMF-a, počinje i šok terapija tržišnih reformi, štednje, smanjivanja potrošnje stanovništva i javne potrošnje radi otplate spoljnjeg duga koji je, sa 20 milijardi dolara, bio dosegao skoro polovinu jugoslovenskog godišnjeg bruto proizvoda ili dve ukupne godišnje potrošnje jugoslovenskog stanovništva. Oba ova elementa dovode do široke i žustre štrajkačke mobilizacije radništva i procvata opozicionih previranja među mladima i preporoda omladinske opozicione štampe. Režim i tada pokušava da mlade gurne na put romantične ultalevičarske avanture revolucionarnog podzemlja, ali nema nimalo uspeha u tome. Krajem decembra 1980. godine u Beogradu se za nekih nedelju dana prikuplja oko 1500 potpisa za protestnu peticiju u odbranu poljske radničke revolucije protiv vojnog puča generala Jaruzelskog. Nijedna od ranijih protestnih peticija u predhodnih 6 godina nije bila premašila broj od 150 potpisnika.

Naredna decenija 1980-1990. je decenija burne mobilizacije i radništva i omladine i inteligencije. Režim pokušava da tu mobilizaciju zaustavi provokacionom političkom represijom ali je ti njegovi pokušaji samo još više raspaljuju. Poslednji takav pokušaj bio je 1984-1985. sa pokušajem organizovanja sudskog monstr procesa protiv Otvorenog univeziteta, polulegalnog oblika opozicionog delovanja u diskusionim kružocima koji su bivši šezdesetosmaši organizovali 1976. godine i kojima su se posle par godina priključili i grupa praksisovaca koji su 1976. proterani sa Univerziteta u jedan novoosnovani naučni institut (CFDT – Centar za filosofiju i društvenu teoriju). Taj pokušaj represije neslavno je propao pred neviđenom mobilizacijom otpora među studentima i demokratskom inteligencijom i od 1985. u Jugoslaviji praktično više nema političkih suđenja. Demokratska opozicija tako, na talasu masovne radničke i omladinske mobilizacije, počinje da se približava osvajanju najvažnije političke slobode – slobode organizacije. Ta težnja i tekovina izražava se u osnivanju nekoliko javnih odbora za odbranu ljudskih i građanskih prava, a taj trend će kulminirati sredinom 1988. osnivanjem svejugoslovenskog Odbora za ljudska prava u Ljubljani oko omladinskog magazina „Mladina“.

Nakon poraza sa pokušajima da radničku i omladinsku mobilizaciju uguši sudskom i policijskom represijom, srpska frakcija jugoslovenske birokratije se okreće manevru da socijalne i političke tenzije uguši mobilizacijom najcrnjeg antialbanskog šovinizma, da ukine autonomiju Vojvodine i Kosova, osvoji vlast i u Crnoj Gori i BiH, pa da onda sa tom većinom u Predsedništvu SFRJ i sa vojnim i policijskim aparatom uvede režim vanrednog stanja i velikosrpske diktature u celoj Jugoslaviji. Deo srpske liberalne inteligencije se tada priklanja Slobodanu Miloševiću koji je vođa te šovinističke srpske frakcije jugoslovenske birokratije. To pojačava već jake centrifugalne tendencije u jugoslovenskoj federaciji i olakšava i drugim nacionalnim frakcijama jugoslovenske države i partije da upotrebe isti manevar prigušivanja masovnog socijalnog i političkog nezadovoljstva mobilizacijom svog šovinizma i nacionalizma.

Najjasniji izraz jačanja tih centrifugalnih tendencija bio je prestanak rada Saveznog fonda za nerazvijene republike i pokrajine 1986. godine. Taj fond je jednostavno zamro tako što su federalne jedinice prestale da u njega uplaćuju doprinose na koje su bili obavezani saveznim zakonom. Bio je to prvi žestok udarac jedinstvenoj federatvnoj državi, ali je u medijima i državnim političkim ostao prikriven velom debele ćutnje i tišine. O tome skoro da se uopšte i nije pisalo. Naveliko i naširoko se pisalo samo o skandalima opozicione omladinske štampe i o izmišljenom antisrpskom teroru kosovskih Albanaca koji su roptali pod brutalnom vojnom i policijskog čizmom vanrednog stanja na Kosovu od 1981. godine.

No, svi ti šovinistički manevri i policijski marifetluci nisu uspevali u svom glavnom cilju – nisu uspevali da blokiraju revolucionarnu, socijalističku i demokratsku mobilizaciju jugoslovenskih radnika i omladine. Krajem 80-tih dolazi do pojave prvih nezavisnih sindikata i do koordiniranih radničkih štrajkova čak i na saveznom nivou – u velikim preduzećima koja su imala svoje pogone u više republika. Primeri za to su štrajkovi železničara i štrajk vukovarskog kombinata „Borovo“ sa oko 60.000 zaposlenih u svim jugoslovenskim republikama. Početkom jula 1989. vukovarski radnici u štrajku došli su masovno u Beograd i na juriš zauzeli zdanje Savezne skupštine u borbi za svoje pravo na život, rad i slobodu i protiv šovinističkih huškanja i podela. Dve godine kasnije, Vukovar će biti sravnjen sa zemljom upravo zato da bi se u njemu ubili radnički internacionalizam i jugoslovenstvo.

Ta masovna odbrambena mobilizacija jugoslovenskih radnika i omladine sve jasnije razvijala se ka generalnom štrajku i radničkoj političkoj revoluciji. Radnici i omladina sve očitije su pružali ruku ka vlasti. Pokušaji Miloševića i vojnog vrha da manevrima u aparatu vlasti osvoje većinu i nametnu vanredno stanje izjalovili su se. Zbog toga se, uz blagoslov i učešće velikih svetskih sila, pristupa izazivanju i nametanju rata protiv svih jugoslovenskih naroda. Tek tim zločinačkim ratom blokiran je razvoj štrajkačkog pokreta jugoslovenskih radnika i pokreta mladih ka generalnom štrajku i revoluciji, ali nikako nije zaustavljen i njihov masovan otpor ratu, šovinizmu i privatizaciji.

Taj pokret radničkog i omladinskog otpora sve vreme rata 1991-1995. bio je najmasovniji upravo u Srbiji – zbog toga što se Miloševićeva Srbija u tom ratu javljala kao šovinistički agresor na druge narode i republike Jugoslavije. Miloševićev režim se ni u jednom trenutku nije usuđivao čak ni da pokuša da zabrani šrajkove i demonstracije i bio je prinuđen da im stalno čini stvarne ili prividne ustupke. U Beogradu je procenat bojkota vojnih mobilizacija dostizao čak celih 98 procenata i režim je zbog toga bio prinuđen da rat pokreće i nameće pomoću svakojakih paramilitarnih organizacija skrpljenih od kriminalnog lumpa mobilisanog direktno po zatvorima. U tome su mu u pomoć priskakale tajne službe svetskih sila mobilišući za jugoslovensko ratište sav mogući plaćenički ološ iz celog sveta.

Na tom talasu antiratne mobilizacije radništva i omladine u Srbiji je u novembru 1991, u vreme surovog višemesečnog razaranja Vukovara bombardovanjima, osnovana izrazito opoziciona i antiratna nezavisna sindikalna konferencija Ujedinjeni granski sindikati „Nezavisnost“ koja je otvoreno digla svoj glas protiv rata, šovinizma i privatizacijskih pljački. Na taj sindikat odmah su se bacili svakojaki zapadni dobrotvori i donatori sa ciljem da ga korumpiraju i pridobiju za privatizaciju, u čemu su vremenom i uspeli, bar kad je reč o birokratizovanom vođstvu tog sindikata koji je bukvalno privatizovao doživotni šef njihove centrale Branislav Čanak koji se predstavlja kao „predsednik“ UGS mada statut UGS-a ne poznaje ni takvu funkciju ni predsedničku organizacionu strukturu sindikata. Ista vrsta „dobrotvora“ ostrvila se tih godina i na omladinski pokret.

Sa prepakivanjem jednopartijskog birokratskog totalitarizma u višepartijski likvidirana je i bivša jedinstvena organizacija jugoslovenske omladine u svim republikama. Njihovo mesto zauzeli su ništavni stranački podmlaci još ništavijih političkih stranaka, a njihovu imovinu su prigrabile svakojake mafijaške režimske „nevladine organizacije“, od kojih je jedna ukrala čak i  ime nekadašnjeg Saveza studenata. No, i te stranke i njihovi podmlaci su se veoma brzo kompromitovali i postale nepopularni do te mere da su bukvalno proterivani i iz sindikata i iz spontanih masovnih omladinskih mobilizacija u kojima su njihovi članovi morali i još uvek moraju da skrivaju svoju stranačku opredeljenost i pripadnost. Ti stranački podmlaci su tako ovladali i novosnovanom studentskom unijom početkom 90-tih koju su podelili između sebe po receptu sličnom onom po kome su njihove stranke podelile politički prostor.

Jedna od najvećih i najperfidnijih prevara sa simuliranjem „nezavisne nadstranačke“ omladinske organizacije anarhističkog tipa je ona sa „Otporom“ 1998-2000 godine. „Otpor“ je predstavljan kao autentična i spontana omladinska „organizacija bez organizacije“ i „pokret sa hiljadama glava na jednom telu“, a iza njega je zapravo stojala čvrsta organizaciona struktura koju su činili omladinski i odrasli kadrovi „opozicionih“ stranaka pod komandom tajnih službi velikih zapadnih sila (pre svega CIA-e) i uz njihovo izdašno finansiranje.  Vilijam Montgomeri, poluzvanični balkanski USA gubernator i kum svih balkanskih mafija, javno se hvališe uspesima svoje kancelarije za Srbiju sa sedištem u Budimpešti i stotinama miliona dolara koje su uložili u to da preuzmu kontrolu nad omladinskim i svakim opozicionim pokretom u Srbiji. Taj, po spoljašnjoj formi anarhistički (a anarhizam uopšte se uglavnom i svodi na praznu formu radikalnog liberalizma) recept „Otpora“ su CIA&Co posle nastavili da primenju u svim „narandžastim“ i „cvetnim“ „revolucijama“ širom sveta i koriste ga i danas.

Zahvaljujući pre svega Otporu i tajnim organizacionim agenturama i aparatima pod kontrolom tih mafijaško-špijunskih tajnih službi, kukavnoj Miloševićevoj dvorskoj opoziciji, okupljenoj u DOS-u („Demokratska opozicija Srbije“) pod kontrolom i komandom Vilijama Montgomerija i Medlin Olbrajt,  uspelo je da preuzme vođstvo revolucionarnog ustanka radnika i omladine 5. oktobra 2000-e i da spase Miloševićev državni aparat od revolucije i razbijanja. Tako je revolucionarna energija radnika i omladine paralizovana i razbijena, a njihovo rušenje Miloševića iskorišćeno za spas njegovog državnog aparata i za instalaciju otvoreno kompadorskog režima koji je neuporedivo reakcionarniji i desniji od Miloševićevog.

Današnji mladi su lišeni skoro svake mogućnosti da saznaju istinsku istoriju omladinskog pokreta 20. veka u svetu i u Jugoslaviji. A samosvest i svesna aktivnost svake socijalne klase ili grupe utemeljena je pre svega na socijalnom i političkom pamćenju sopstvenih kolektivnih iskustava. Ta socijalna i politička iskustva materijalizuju se i nalaze svoj kontinuitet u političkim organizacijama svake posebne socijalne klase ili grupe. Sa razaranjima tih organizacija već kod prve naredne generacije dolazi i do prekida te socijalne samosvesti, do rastakanja istorijskog pamćenja i gubitka znanja o istorijski stečenim kolektivnim iskustvima.

Bez organizacionog kontinuiteta i akumulacije sopstvenih iskustava, socijalni pokreti su prinuđeni da stalno iznova počinju od nule, da stalno iznova prolaze kroz iste forme borbe i iznova stiču ista iskustva, da stalno iznova trpe iste poraze i ponavljaju iste greške. U republikama bivše Jugoslavije to je naročito vidljivo u iskustvima studentskih pobuna protiv privatizatorskih reformi školstva  u poslednjih deset godina. Tako današnji studenti ne poznaju iskustva studentskih pobuna na sopstvenim fakultetima čak ni od pre 5 godina, a kamoli pre 10, 20 ili više godina.

Nakon 5. oktobra 2000. u Srbiji dolazi do osnivanja nekoliko studentskih sektaških ultralevičarskih grupica nastalih uglavnom iz spontanih studentskih protesta. Sve ove grupice ne samo da nisu dale nikakav stvaran doprinos nezavisnom sindikalnom i političkom organizovanju, nego su i same pojavile kao direktna smetnja svakom nezavisnom organizovanju srbijanske omladine. One predstavljaju upravo onakvu „opoziciju“ stranačkim političkim podmlacima kakvu srbijanski politički establišment može samo poželeti i pomagati joj opstanak u takvoj formi.

Bolonjska reforma, komercijalizacija i privatizacija školstva i stalno kresanje budžeta školstva lišavaju sve šire slojeve mladih prava na obrazovanje. Stalni porast školarina izaziva svake godine spontane pobune studenata sa istim zahtevima i istim epilozima. Režimu stalno iznova uspeva da te studentske pobune lokalizuje i izoluje u okvire sukoba studenata sa upravama fakulteta i sa profesorima i da tako skrije sopstvenu odgovornost za stanje u prosveti. „Ultralevičarske“ grupice mu u tome zdušno pomažu suprotstavljanjem svojih maglovitih „revolucionarnih“ bulažnjenja svakom konkretnom „reformističkom“ zahtevu studenata, a same proteste pretvaraju u svojevrsne larpurlartističke hepeninge i performanse „direktne demokratije“ koji vode samo ka osipanju i gašenju protesta. Tako se akumulirana energija protesta istutnji u prazno ili u najboljem slučaju uz nešto minimalnih kvazi-ustupaka od strane vlade, a položaj mladih i stanje školstva nastavljaju da se neprekidno pogoršavaju. Ultralevim „revolucionarima“ i ne pada na pamet da u tim protestima jasno postave pitanje državnog budžeta školstva i da pristupe organizovanju nezavisnog studentskog sindikata koji bi se zajedno sa radničkim sindikatima borio za povećanje tog budžeta do mere koja bi garantovala pravo na besplatno školovanje za sve i dostojan život zaposlenima u prosveti. U tom suštinskom pogledu nema nikakve razlike između „anarhista“, „marksista“ i „trockista“ koji se između sebe razlikuju samo po „ideološkim“ etiketama sopstvenog neukog kvazidoktrinarstva lišenog svake sposobnosti da se integriše u masovne spontane omladinske eksplozije i svake sposobnosti da otvore ikakvu perspektivu razvijanjem političkih strategija i taktika omladinskog pokreta.

U Srbiji je u tom pogledu situacija čak mnogo gora nego u drugim republikama bivše Jugoslavije  upravo zbog ranijeg formiranja mnoštva učaurenih bučnih „ultralevičarskih“ kružočića koji su totalno nesposobni za bilo kakvu političku i organizacionu strategiju i taktiku i totalno izolovani od omladinskih masa, njihovih potreba i aspiracija. Nesposobni da spontanim mobilizacijama mladih otvore ikakvu programsku, organizacionu i političku perspektivu te „političke grupice“ se prilagođavaju i udvaraju tim spontanim mobilizacijama glorifikovanjem njihove spontanosti, parcijalnosti i „direktne plenumske demokratije“, praveći tako od svake početničke mane i bede tih mobilizacija najvišu moguću vrlinu. Režim itekako ima interesa i koristi od takve dezorganizatorske „ultralevice“ pa je podstiče i ubacuje u nju svoje notorne policijske agente ili regrutuje ucenom, pretnjama i korupcijom njene smušene pripadnike.

U boljim slučajevima, te ultralevičarske grupice vode zakasnele pubertetlije koji su zaustavljeni u političkom i teorijskom razvoju na infantilnim brbljarijama o „spontanoj antikapitalističkoj revoluciji“ i „antikapitalističkoj direktnoj demokratiji“, a u gorim o perfidnim policijskim provokatorima kojima je maska tih prvih dobra za prikrivanje jer se jedni od drugih skoro da i ne razlikuju po metodima i oblicima javnog delovanja. Po pravilu, tu se radi o učaurenim mikro grupicama od po jedva nekoliko članova koji sebe nazivaju svakojakim imenima federacija, konfederacija i pokreta (neke od njih imaju čak samo 2 člana, a već su „federacija“ ili „pokret“).

Nasušna potreba omladinskih masa danas je nezavisna i demokratska masovna organizacija sindikalnog tipa koja bi bila njihov instrument u borbi za neposredne interese omladine koji su centrirani oko tri osnovna socijalna interesa i zahteva mladih: pravo na rad, pravo na obrazovanje i pravo na mir. U takvoj nezavisnoj sindikalnoj organizaciji moralo biti mesta za sve ideološke i političke tendencije unutar masovnog omladinskog pokreta – sve koji prihvataju ta tri osnovna interesa mladih i lojalno se bore za njih.

U vreme poslednjih studentskih blokada u oktobru i novembru 2011. godine pokušao sam da inciram diskusiju o problemu nezavisnih studentskih sindikata i u tu svrhu napisao sam tekst pod naslovom „Zašto studentski sindikalni savez – SSS?“. Nažalost, akutni zdravstveni problemi su me omeli da tada lično intervenišem sa tom platformom na studentskim skupovima, a par studenata koji su načelno i deklarativno prihvatili taj tekst i njegove stavove i obećali mi da će oni to učiniti – nisu to učinili iz milion svakojakih razloga od kojih je presudan najverovatnije samo jedan koji oni ne navode – manjkavost političke pameti, snage i hrabrost

Uz taj tekst pripremio sam i sve neophodne dokumente potrebne za zvanično osnivanje i registraciju Sindikalnog saveza studenata. Trebalo je samo okupiti bar nekoliko desetaka studenata, održati osnivačku skupštinu i na osnovu na njoj usvojenih dokumenata registrovati novu studentsku sindikalnu organizaciju. Nažalost, ni na jednom fakultetu još se nije obrazovala avangardna studentska grupacija sposobna da to i učini.

Mada je napisan pre svega kao predlog za diskusiju na studentskim blokadama Filozofskog i Filološkog fakulteta u Beogradu, taj tekst i stavovi iz njega – mutatis mutandis – važe za sve studente svih fakulteta i univerziteta i mislim da nije izgubio svoju aktuelnost. Zato ga ovde u celini, uz minimalne lektorske i korektorske intervencije, prenosim umesto zaključka ovog teksta:

 

„Zašto Sindikalni studentski savez  – SSS?

(preliminarne-beleške-za-diskusiju)

Obe postojeće zvanične „krovne“ studentske organizacije – Savez studenata (SS) i Studentska unija (SU) – ne zadovoljavaju elementarne potrebe studenata u odbrani studentskih ciljeva i interesa. Mada se obe predstavljaju kao „sindikalne“, obe su potpuno etablirane i integrisane u korporativistički režim političkog monopola privatizatorskih političkih stranaka i u njima dominiraju korumpirani karijeristički podmlaci tih stranaka.

Te organizacije nemaju baš nikakvu socijalnu studentsku bazu, nemaju članstva i puki su birokratski nastavak starih birokratiziranih organizacija koje su političke stranke nametale studentima, a nisu ih osnivali sami studenti niti studenti imaju ikakvog uticaja na njih. Te organizacije jedini svoj privid legitimiteta vuku iz kukavnih „izbora“ za „studentski parlament“ u organizaciji i pod ingerencijama fakultetskih i univerzitetskih vlasti i političkih stranaka.

Njihova jedina svrha i funkcija jeste da daju privid učešća studenata u privatizatorskom razaranju i upravljanju visokim školstvom, pljački studenata i njihovih roditelja lupeškim školarinama i da zapravo dezorganizuju studente i sprečavaju ih da slobodno i demokratski artikulišu, formulišu i bore se za svoje zahteve.

Njihovi statuti i organizacione strukture, uz nečuveni stepen birokratizma i korupcije, ne daju studentima nikakve šanse da ih uzmu pod svoju kontrolu i podčine ih zaista zajedničkim studentskim interesima. Zato je nužno nezavisno sindikalno studentsko organizovanje u potpuno novoj organizaciji na svim nivoima – na svim fakultetima, univerzitetima i na nacionalnom nivou. Ta nova organizacija treba i može da bude Sindikalni savez studenata (SSS) – ukoliko se pokažemo sposobnim da je izgradimo.

Mi ne možemo smesta i iz ničega graditi tu novu organizaciju na nivou širem od jednog ili dva fakulteta i zato je ovo projekt osnivanja bazične organizacije – za početak samo na našem fakultetu. Svojim iskustvom možemo prokrčiti i pokazati put drugim studentima kako da odlučivanje o svojoj sudbini uzmu u svoje sopstvene ruke i ne dozvole nikakvim nametnutim birokratskim strukturama da sebi svojataju pravo da govore i odlučuju u njihovo ime.

Naš konačan socijalni cilj i maksimalni zahtev je pravo na besplatno školovanje na svim nivoima za sve ljude, ali od tog zahteva ne pravimo nikakav ultimativni uslov za saradnju sa svima koji se bore za manje i skromnije zahteve u cilju poboljšanja položaja studenata i dostupnosti školovanja što širim društvenim slojevima. Zbog toga kao naš trenutni minimalni cilj i zahtev usvajamo zahtev koji je formulisala većina učesnika aktuelnih studentskih protesta – školarina ne veća od tri minimalne plate i ostali detaljirani zahtevi… (razviti konkretne zahteve o režimu studija, studentskom standardu… )

Naš konačan organizacioni cilj jeste da nacionalnom nivou izgradimo nezavisnu studentsku demokratsku sindikalnu organizaciju koja će na svim nivoima istisnuti marionetske kvazi-studentske organizacije pod kontrolom političkih stranaka i lišiti ih mogućnosti da uzurpiraju naša predstavništva i govore i odlučuju u naše ime.

To nikako ne znači da studenti koji su politički opredeljeni i koji su članovi političkih stranaka ne mogu biti članovi naše sindikalne organizacije. Oni to mogu biti ali samo po doslednim demokratskim pravilima i pod jednakim uslovima koji važe za sve studente. Sve one koji rade i deluju protiv zajedničkih interesa studenata po nalogu neke stranke ili nekog drugog političkog organizma imamo i pravo i obavezu da isključujemo iz naše nestranačke studentske organizacije.

Sindikat je masovna organizacija za borbu za najšire elementarne interese neke socijalne grupe ili klase, a ne nikakva ideološka stranačka politička organizacija sa planom generalnog preustrojstva globalnog društva i njegovog političkog sistema. Njegova politička opredeljenost ne ide dalje od odbrane  osnovnih građanskih i demokratskih prava i sloboda za sve članove društva. Bez tih osnovnih demokratskih prava i sloboda nije moguće ni postojanje ni delovanje nikakvog demokratskog sindikata.

Studenti nisu niti mogu biti ni socijalno ni politički monolitni, ali njihova ogromna većina je nesumnjivo poreklom iz radnog stanovništva, iz stanovništva koje živi od svog, a ne od tuđeg rada i koje deli sa studentima temeljne interese i ciljeve: pravo na obrazovanje i prava na rad. Zato je glupo objašnjavati saradnju sa radničkim sindikatima time „što će i studenti kad završe školovanje tražiti posao i postati radnici“. Radnici već danas imaju interes da mogu da besplatno ili što jeftinije školuju svoju decu i da njihova deca imaju garantovano zaposlenje kada završe školovanje.

Pravo na rad i pravo na školovanje su tradicionalni zahtevi radničkog i studentskog pokreta i tu je osnova njihovog socijalnog i svakog drugog jedinstva, pa i sindikalnog. Glupo je da pojedinačni studentski emisari bez ikakvog jasno definisanog mandata neformalno ili poluformalno idu u radničke sindikate i pozivaju ih „dođite na naš protest da nas podržite“. To se ne radi tako.

Treba konstituisati legitiman studentski predstavnički organ sa jasno definisanim mandatom, a zatim se pismenim dopisima obratiti sindikatima i predložiti im usvajanje zajedničke deklaracije ili neke druge javne izjave o zajedničkim ciljevima i interesima studenata i radnika uopšte i u svakom datom trenutku posebno. Takav legitiman predstavnički organ nikako ne može biti nikakav anonimni emisar koji ide sa nemuštom i neinteligentnom molbom „dođite na naš protest da nas podržite jer ćemo i mi sutra biti radnici“.

A tek posle javnog obraćanja zvaničnom zajedničkom deklaracijom – ili dvema usklađenim posebnim deklaracijama: studentskom i radničkom – može biti ozbiljnog govora i planiranja saradnje i zajedničkih akcija studentskih i radničkih sindikata.

Neophodno je detaljno i temeljno poznavanje pravne materije i svih propisa u oblasti u kojoj se krećemo i delujemo, inače su uvek moguća iznenađenja i opstrukcije i provokacije od strane vlasti i njihovih trabanata. Zato se i u osnivanju organizacije do najmanjeg detalja moraju poznavati i poštovati svi propisi i pravila koja uređuju tu oblast i nikako ne dati vladi šansu da nam pravno osnovano odbije naš zahtev za registraciju naše sindikalne organizacije već u njenim prvim koracima.

A posle osnivanja dve ili tri fakultetske sindikalne organizacije, već se može i mora pristupati i osnivanju i registrovanju i organizacije na nivou Univerziteta, sa perspektivom širenja na druge univerzitete i osnivanja nacionalnog sindikalnog studentskog saveza. Tek time možemo prevazići fazu kratkodahnog spontanizma i anarhičnosti stihijnih ad hoc „plenuma“ koji tapkaju u mestu kao što je to slučaj u Hrvatskoj.

U skladu sa našim radikalnim i doslednim demokratskim opredeljenjima mi odbacujemo svaki predsednički organizacioni model i zalažemo se kolektivno upravljanje i delovanje sindikata u okvirima imperativnog mandata, potpune javnosti i smenjivosti svih organa sindikata.

Gospodu koja hoće da se igraju politikantstva i revolucije i kontrarevolucije najlepše molimo da to čine negde drugde, a ne u okviru naše sindikalne organizacije i naših akcija, jer nam svojim igrarijama samo mogu naštetiti. Sindikat je reformistička, a ne revolucionarna organizacija. Efikasna borba za reforme moguća je samo uz oslonac na većinu studenata, a ne na nikakve aktivističke revolucionarne manjine i grupice koje bi na silu da svoje metode i manire nameću toj većini i koje u krajnjem rade isto što i otuđene birokratske marionete, ali sa samo drugačijim političkim predznakom. Kada su efekti isti, onda ti politički predznaci nemaju baš nikakvog praktičnog značaja. Blokade fakulteta slabačkim manjinama studenata i njihovoj borbi mogu samo da naštete, a nikako da koriste. U štrajk i blokadu se ne sme ići ako unapred nismo opravdano sigurni da ćemo na svojoj strani imati dovoljno studenata da nas ne mogu ugroziti nikakve provokatorske manjinske grupice. Revolucionari mogu naći zahvalno polje za svoju delatnost u masovnoj reformističkoj organizaciji, ali nikako ne apstraktnom antireformističkom propagandom, nego upravo najdoslednijom i najodlučnijom borbom za masovne reformističke zahteve i studentsko jedinstvo u borbi za te zahteve uz savesno poštovanje i odbranu nezavisnosti studentske sindikalne organizacije od svih partikularnih političkih organizama uključiv i svoje sopstvene.

Na kraju, zašto se o SSSFF govori i kao o „udruženju građana“? Zato što nema nikakvog posebnog zakona o studentskim organizacijama i sve već postojeće studentske organizacije registrovane su na osnovu zakona o udruženju građana. Registrovati ga kao sindikat, na osnovu zakona o radu, nije moguće jer zakon o radu sindikalne organizacije definiše isključivo kao organizacije zaposlenih. No, to nije nikakva smetnja da mi već i u naziv organizacije stavimo odredbu „sindikalni“ i da ciljeve i način delovanja organizacije definišemo i formalno i sadržajno kao sindikalne.

Postojeće studentske i sindikalne organizacije za sedište imaju zgradu Filozofskog fakuleta i sigurno imaju i neke prostorije u zgradi fakulteta. Da bi se registrovali na toj adresi neophodna nam je pismena saglasnost fakultetske uprave, a ova nam je sigurno neće rado dati bez značajnog pritiska sa naše strane. Taj naš zahtev je potpuno legalan, a mnogo je legitimniji od  kukavnog statusa obe postojeće studentske organizacije, što se dokazuje brojem studentskih potpisa ispod zahteva. Ne tražimo ništa više od onoga što je dato tim organizacijama koje nemaju apsolutno nikakvog legitimiteta, ali imaju naklonost režima i fakultetskih vlasti. Spremni smo da sa tim organizacijama delimo istu adresu i iste prostorije na fakultetu pod istim uslovima za sve. Kad jednom uđemo u te prostorije, oni će sigurno brzo sami pobeći iz njih.

Uprava Fakulteta će verovatno razvlačenjem i odugovlačenjem odgovora na zahtev za odobrenjem registrovanja na adresi fakulteta i za korišćenjem prostorija na fakultetu pokušati da opstruira osnivanje nezavisne sutentske sindikalne organizacije, a njeno eventualno izričito odbijanje treba napasti kao napad na pravo i slobodu udruživanja i povesti najširu i najodlučniju kampanju protiv tog napada – prikupljanjem potpisa, saopštenjima za javnost, što širim studentskim zborovima, a kao poslednje sredstvo upotrebiti i opominjuće blokade Fakulteta ili samog dekanata. Blokada može imati i neformalan ili prikriveni formalan oblik – npr. stotinjak studenata se može odjednom pojaviti u kabinetu dekanke i zahtevati razgovor s njom o svom zahtevu i svojim pravima i odbijati da izađu dok ne budu primljeni na razgovor.

Ljigava fakultetska uprava će sigurno pokušati da taj zahtev opstruira bar odugovlačenjem odgovora, ako ne i izričitim odbijanjem. Privatizatorska mafija sigurno neće rado dozvoliti osnivanje nezavisne studentske sindikalne organizacije jer je sasvim svesna opasnosti koje takva organizacija znači za nju i njenu lupešku politiku. 

Posebno pitanje je pitanje odnosa prema tzv „studentskom parlamentu“ i „izborima“ za njega i tu treba pripremiti poseban i detaljno razvijen program prelaznih zahteva za demokratsku reformu tog parlamenta i načina izbora u njega. Treba računati i sa privremenom fazom „dvovlašća“ kao prelaznom fazom u borbi za nezavisno studentsko predstavništvo pred državom i fakultetskim vlastima.

Treba delovati brzo i energično pre nego nastupi talas demoralizacije zbog prekida blokade, a sam prekid blokade objasniti ne kao poraz nego kao prelazak na nove taktičke i organizacione oblike borbe. Zato ga i treba izvesti što bezbolnije i što efektnije, ne kukajući i lamentirajući na nasilje vlasti, nego otvarajući nove perspektive za borbu protiv tog nasilja.“

 

[1] Predsednik Izvršnog komiteta Komunističke omladinske internacionale (KOI) u periodu1920-1927. bio je delegat SKOJ-a i KPJ, Voja Vujović koji je, zajedno sa njegova dva brata, Radetom i Grgurom, streljan u Staljinovim čistkama. Kao predsednik KOI, Voja Vujović je do 1927. bio član IK KI i pripadao je ujedinjenoj opoziciji koju je Staljin 1927. godine isključio i iz VKP(b) i iz Kominterne.

Naredni predsednik IK KOM, od 1928. godine, je opet Jugosloven, Milan Gorkić (Josip Čižinski), koji će 1932. biti imenovan i za sekretara CK KPJ, da bi takođe bio likvidiran u Staljinovim čistkama 1937. Gorkić je bio član SKOJ-a i KPJ od njihovog osnivanja 1919. godine kada je sam bio tek petnaestogodišnjak. Već sa 20 godina, 1924, postaje član CK SKOJ i IK KOI, a od 1928. pa do smrti je i predsednik IK KOI.

 Preuzeto od : http://pavlusko.wordpress.com

 

 

Ostavite komentar

Sva polja oznacena sa * su obavezna

Captcha
decembar 22, 2018
imperio 10
Prilozi saradnika Neo Marx

Demokratija Američke Administracije - Saopštenje Vlade Bolivijske Republike Venecuele

Vlada Bolivarske Republike Venecue obaveštava da je dana 12. decembra, na konferenciji za novinare međunarodnih medija, predsednik Republike Nikolas Maduro Moros objavio niz informacija koje otkrivaju postojanje novog plana za podrivanje demokratske…
jun 22, 2018
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/5FB856F7-9E22-4522-9384-E2C1F0AD502A_w1023_r1_s.jpg&w=246&h=150&zc=1
Iz našeg ugla - KPS Neo Marx

Izdaja Srbije

Da bi naši čitaoci lakše i u potpunosti razumeli “igre” oko Kosova i Metohije i veličinu izdaje “srpskih” vlasti, moramo se vratiti malo unazad. Uvođenjem “demokratije” u srpsko društvo, izvršena je prva i najveća prevara. Dobili smo politikante pod potpunom…

Promena svesti

maj 05, 2018 10195
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/48pl_6hg-650x450.jpg&w=90&h=64&zc=1
Srpska napredna stranka nije normalna politička organizacija.Od kako je stvorena…

„IZBORI“

mar 18, 2018 10421
izbori
Šteta je trošiti reči na beogradske ili bilo kakve „izbore“ u okupiranoj zemlji kao što…

Hajdegerova filozofija u svetlu životvornog humanizma

jan 20, 2018 17425
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/735491duci_simonovic.jpg&w=90&h=64&zc=1
Studija koja se nalazi pred čitaocem nije proizvod stvaralačke radosti, već stvaralačke…

Komunistički Pokret Srbije - Karakter i ciljevi

nov 29, 2017 9696
communist
Zar smo zaista toliko naivni da ćemo poverovati da će najpokvareniji i najnemoralniji…

Izdvajamo