29
pet, mar

Analize
Typography
  • Smaller Small Medium Big Bigger
  • Default Helvetica Segoe Georgia Times

 

Raspad-SFRJ-300x283

Makroekonomske "reforme", nametnute Beogradu od strane spoljnih kreditora počinju krajem 1980-ih godina, bile su temeljno koordinisane sa natovskim vojnim i tajnim subverzivnim operacijama. Kao rezultat ubistvene "ekonomske terapije" jugoslovenska privreda ja postala u potpunosti razorena i dovedena do bankrotstva.

 

Višenacionalna Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je regionalna industrijska država sa uspešnom privredom. U toku dve decenije, koje su prethodile 1980-im godinama, godišnji rast BDP je iznosio u proseku 6,1%, medicinske usluge su bile besplatne, nivo pismenosti je nadmašivao 91% i životni vek je iznosio 71 godinu. Ali posle decenije zapadne ekonomske pomoći i pet godina raspada, ratova, bojkota i embarga, privreda republika bivše Jugoslavije je nesposobna za život, a njen industrijki sektor je uništen. Jugoslovenski raspad je bio izazvan između ostalog i američkim mahinacijama. Bez obzira na nepriključenje Beograda i njegovih širokih trgovinskih odnosa sa Evropskom ekonomskom zajednicom i SAD, vlada Regana je izabrala za svoju metu jugoslovensku privredu. To se odražava u Direktivi  Saveta nacionalne bezbednosti 1984 godine (NSDD 133) pod nazivom "Politika Sjedinjenih Država prema Jugoslaviji" sa oznakom "strogo poverljivo". Njena nepotpuna, cenzuri podvrgnuta verzija, sa koje je skinuta tajna  1990 godine, u zanačajnoj meri izgleda zasnovana na direktivi NSDD 54 za Istočnu Evropu, koja je razvijena 1982 godine. Poslednja se brani sve više "koja proširuje nastojanja u pokretanju "tihe revolucije", koja ima za cilj svrgavanje komunističkih vlada i partija", za reintegraciju zemalja Istočne Evrope u tržišnu privredu. SAD  su prethodnio priključile Beograd drugim međunardnim kreditorima u nametanju prve etape makroekonimskih reformi 1980-e godine, malo pre smrti maršala Tita. Pod pokroviteljstvom MMF-a programi otada postupno nastavljaju uništavanje industrijskog sektora i postepeno demontiranje jugoslovenske države "opšteg blagostanja". Sporazumi o rekonstrukciji su uvećali spoljni dug i osigurali mandat za devalvaciju jugoslovenske valite, što je jako udarilo na životni standard  jugoslovena. Ta početna runda rekonstrukcije je položena u njegovoj osnovi. Tokom 1980-ih godina MMF je periodično propisivao dalje doze svoje gorke "ekonomske terapije", onda kada je jugoslovenska privreda sporo padala u komu, industrijska proizvodnja se srozala do 10-procentnog pada 1990 godine – sa svim predskazanim socijalnim posledicama. 

Marković ide da se pokloni u Vašington

U jesen 1989-e godine, upravo pred pad Berlinkskog zida, jugoslovenski federalni premijer Marković se sreo u Vašingtonu sa predsednikom SAD Džordžom Bušom – starijim radi završetka pregovora odnosno novog paketa finansijske pomoći. U zamenu za pomoć Jugoslaviji su se složili za još šire "ekonomske reforme" uključujući i novu devalvaciju svoje valute, dalje zamrzavanje plata, naglo smanjenje državnih troškova i likvidaciju kompanija, koje se nalaze u kolektivnoj svojini i kojima upravljaju radnici. Beogradska nomenklatura je pomoću savetnika sa Zapada pripremila osnovu za misiju premijera, koji je izvršio pravovvremno mnoge od zahtevanih reformi, uključujuči i liberalizaciju zakonodavstva za inostrane investicije.  "Šok terapija" počinje u januaru 1990 godine. Bez obzora na to, što je inflacija brzo progutala dohotke ljudi, MMF je naložio zamrzavanje plata na nivou sredine novembra 1989 godine. Cene su nastavile neprekidno rasti, a realno zarađena plata se smanjila za  41% u prvih šest meseci 1990 godine. MMF je takođe upravljao jugoslovenskom Centralnom bankom. Njegova čvrsta monetarna politika nanela je još veću štetu sposobnosti Federalne Jugoslavije da finansira svoje ekonomske i socijalne programe. Državni prihodi koji su namenjeni za otplatu republikama i autonomnim pokrajinama, otišli su umesto toga na otplatu jugoslovenskog duga Pariskom i Londonskom klubu. Republike su u značajnoj meri bile prepuštene same sebi. Odjednom su reformatori napravili konačan bankrot federalne finansijske strukture Jugoslavije i neneli smrtni udar po federalnim političkim institucijama. Prerezavši finasnijski arteriju  između Beograda i republika, "reforme" su dolile ulje na vatru separatističkih tendencija, koje su se i bez toga pothranjivale kako ekonomskim faktorima, tako i etničkim različitostima, što je stvarno predodredilo raspad Jugoslavije. Budžetska kriza koji je izazvao MMF je stvorila privredu "svršenog čina"  koja je prokrčila put ka formalnom otcepljenju Hrvatske i Slovenije u junu 1991 godine.

Očajna "nevidljiva ruka"

Reforme, koje su kreditori nametnuli Beogradu, nanele su takođe udar u samo srž jugoslovenskog sistema koletivnih samoupavnih preduzeća. Kako je primetio jedan posmatrač, "cilj se sastojao u tome, da se jugoslovenska privreda podvrgne masovnoj privatizaciji i demontira "javni sektor". Birokratija Komunističke partije (uglavnom predstavnici armije i državne bezbednosti) posle dugih debata su izrazili svoju političku i ekonomsku podršku sprovođenim reformama na uslovima likvidacije socijalnih garancija jugoslovenskih radnika". To je bio predlog, od koga očajnik Jugoslavija nije mogla odustati. Naučena od zapadnih pravnika i  konsultanata, Markovićeva vlada je donela zakon, koji je prinudio "platežno nesposobna" preduzeća na bankrotstvo ili likvidaciju. Prema novom zakonu, u slučaju neplaćanja računa u toku 30 dana uzastopno ili u toku 30 dana u okviru 45-odnevnog perioda, vlada bi inicirala proceduru bankrotstva preduzeća u toku sledećih 15 dana. Napad na samoupravnu privredu takođe je uključivao i novo zakonodavstvo o bankama, pripremljeno zato, da bi izazvalo likvidaciju "Ujedinjenih banaka", koje se nalaze u kolektivnoj svojini.

U toku dve godine više od polovine banka u zemlji je nestalo, budući da su zamenjene novopečenim "nezavisnim komercijalnim institucijama". Te promene u pravnoj sferi u kombinaciji sa čvrstom monetrnom politikom MMF-a u pogledu industrije i otvaranja privrede za stranu konkurenciju su ubrzale industrijki pad.

Od 1989 do septembra 1990 godine bankrotiralo je više od hiljadu kompanija.

Do 1990 godine pokazatelj BDP je opao za 7,5%. 1991 godine BDP se smanjio još za 15%,  dok se obim industrijske proizvodnje smanjio za 21%. Paket mera MMF-a, je neosporno ubrzao bankrotstvo velikog dela dobro razvijene teške industrije Jugoslavije. Druga kolektivna preduzeća su preživela samo zato, što su prekinula isplatu plata radnicima. Više od pola miliona radnika, svi i dalje na platnim spiskovima preduzeća, nisu dobili redovnu platu do kraja 1990 godine. Tim ništa manje, bili su još srećnici. Do septembra 1990 godine približno 600 hiljada jugoslovena je već izgubilo svoje radno mesto, i to je bio samo početak. Po direktivama Svetske banke još 2435 industrijskih preduzeća, uključujuči deo najkrupnijih u zemlji, je bilo određeno za likvidaciju, 1,3 miliona radnika koji su radili u njima – polovina preostale  radne snage u industriji je bila "suvišna". Nastupila je 1991 godina, realna plata se nalazila u slobodnom padu, socijalni programi su bili obustavljeni, nezaposlenost je strmoglavo rasla. Raspad industrijske privrede je bio proces, koji je zaustavljao dah po svojim razmerama i surovosti. Njegov socijalni i politički uticaj, teško procenjiv kvantitativno, je bio užasavajući. "Narod jadikuje", – kako se izrazio aristokratski londonski "Fajnenšl tajms".

Jugoslovenski predsednik Borislav Jović je manje ironično upozorio, da su reforme "jako i nepovoljno uticale na društevenu situaciju u celini… Građani su izgubili veru u državu i njene institucije… Dalja produbljena ekonomska kriza i rast socijalnih napetosti  je bitno pogoršala društveno-političku situaciju i društvenu bezbednost".

Politička ekonomija raspada

Deo jugoslovena se politički ujedinio za poslednju bitku osuđenih na propast, da bi sprečili razaranje njihove privrede i države. Kako je utvrdio jedan posmatrač, "otpor radnika je savladao etničke barijere, kada se srbi, hrvati, bosanci, slovenci mobilišu rame uz rame ustavši sa svojim drugovima – radnicima". Međutim do tog momenta je ekonomsko suparništvo već pojačalo napetosti u odnosima republika – kako međusobno, tako i sa centralnom vlašću. Srbija je u potpunosti odbacila plan "čvrste ekonomije", i približno 650 hiljada srpskih radnika je ustalo protiv federalne vlade, da bi dobili povišice plata. Druge republike su postupile na svoj način i izabrale ponekad suprotan put. U relativno bogatoj Sloveniji, na primer, lideri separatista, takvi, kao predsednik Socijal-demokratske partije Jože Pučnik, su podržavali reforme: "Sa ekonomske tačke gledišta, ja se mogu samo složiti sa socijalno korisnim merama u našem društvu, takvim, kao povećanje nezaposlenosti ili smanjivanje prava radnika, zato što su one potrebne za unapređivanje procesa ekonomskih reformi".

Ali u pravi čas Slovenija se priključila drugim republikama, osporavajući nastojanja federalne vlade na ograničavanju njihove ekonomske autonomije. Kako hrvatski lider Franjo Tuđman, tako i srpski Slobodan Milošević priključuju se slovenačkim liderima u suprotstsvljanju pokušajima Federalne Jugoslavije da sprovede radikalne reforme. Na višepartijski izborima 1990 godine ekonomska politika je bila u centru političkih sporenja; za to vreme separatističke koalicije su uklonile sa vlasti komuniste u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji. U onoj istoj meri, u kojoj je ekonomski bankrot zaoštrio zanos secesije, sa svoje strane  pojačavajući ekonomsku krizu. Saradnja republika je faktički prekinuta.

A sa početkom međusobnih sukoba republika i privreda, i sama jugoslovenska nacija ušla u bezizlazno obrušavanje. Proces pada se ubrzao, kada je republikanska birokratija počela hotimično pomagati socijalno-ekonomske sukobe radi učvršćivanja svoje sopstvene vlasti: "Republikanska oligarhija, kod svakog onog koji je imao svoju viziju "nacionalnog preporoda", umesto toga, da napravi izbor između pravog jugoslovenskog tržišta i hiperinflacije, izabrali su rat, koji je mogao zamaskirati istinske uzroke ekonomske katastrofe". Istovremena pojava oružanih formacija vernih liderima separatista, samo je ubrzala survavanje u haos. Te "milicije" su vršile sve više mnogobrojnih zlodela, ne samo što su razdvojili narode po etničkim obeležjima, oni su takođe razbili i radnički pokret.

Zapadna pomoć

Drakonske mere udarile temelj za novu kolonizaciju Balkana. Pitanje, je li potreban raspad Jugoslavije, prvobitno je bilo predmet dikusija među zapadnim državama, naročito Nemačkom, bivšim inicijator cepanja, i Sjedinjene Države, koje su se bojale da otvore nacionalističku "Pandorinu kutiju" i u početku navodili dokaze u korist očuvanja Jugosalvije. Odmah posle ubedljive pobede prve Demokratske zajednice predvođene Tuđmanom  u Hrvatskoj u maju 1990 godine nemački miinstar inostranih poslova Hans-Ditrih Genšer kao  rezultat svakodnevnih kontakata sa svojim kolegom u Zagrebu dao "saglasnost" za otcepljenje Hravatske, Nemačka nije bila pasivni posmatrač cepanja Jugoslavije; ona je "podstrekavala međunarodnu diplomatiju" i izvršila pritisak na svoje zapadne saveznike sa ciljema da oni priznaju Sloveniji i Hrvatsku. Nemačka je imala odrešene ruke, "da uspostavi ekonomsku prevlast u celoj centralnoj Evropi", Vašingtone je sa svoje strane, izrazio podršku "jedinstvu na osnovu slobode posredstvom razvoja demokratije… Državni sekretar Bejker je rekao Tuđmanu i predsedniku Slovenije Milanu Kučanu, da Sjedinjene Države neće odobriti ili podržati jednostrano otcepljenje… ali ako oni budu morali izaći [iz sastava Jugoslavije],  ubediće ih da to učine prema postignutom sporazumu u toku pregovora". Umesto toga Slovenija, Hrvatska, a zatim i Bosna je  uvučena u krvavi građanski rat protiv "ostatka" Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i srpskih nacionalista. Tek tada su SAD sa zakašnjenjem aktivirale svoja diplomatska nastojanja u Bosni, učvrstili svoje odnose sa Hrvatskom i Makedonijom i pozicionirali se kao pretendenti  na vodeću ulogu u određivanju ekonomske i političke budućnosti regiona.

Posleratni režim

Sada su zapadni kreditori obratili svoju pažnju na države naslednice Jugoslavije. Uporedo sa problemom tegobnog nasleđa Jugoslavije ekonomski aspekti posleratne rekonstrukcije su ostali u značajnoj meri  neodređeni, ali perspektive obnavljanja mladih i nezavisnih republika se čine mračnim. Spoljni dug Jugoslavije je bio brižljivo raspoređen i "prikačen" republkama – naslednicama, koje se sada guše (svaka posebno) u omči dužničkih otplata i sporazuma o rekonstrukciji dugova. Zemlje – donatori i međunarodne agencije su jedinstveni u mišljenju, da su prošle makroekonomske reforme, preduzete na preporuke MMF-a postigle u punoj meri svoj cilj, i stoga zahtevaju dalju "šok terapiju" vraćanje "ekonomskog zdravlja" država-naslednica Jugoslavije. Hrvatska i Makedoinija su sledile uputstva MMF-a. One su zaključile sporazume o paketu kredita da plate svoj deo jugosovenskog duga – to je zahtevalo proces konsolidacije, započet još programom bankrotstva Ante Markoviće. Bolno je poznata slika zatvaranja fabrika, prinudnih bankrotstava banaka i osiromašenja… sve se brzo vraća na prosečno. Međunarodni kapital to odobrava. Bez obzira na oštru krizu u sferi socijalnog osiguranja i pustošenja svoje privrede, makedonski ministar finansija Ljube Trpevski ponosno izjavljuje za štapmu, da  "Svetska banka i MMF svrstavaju Makedoniju u red najuspešnijih zemalja u pogledu tekućih  prelaznih reformi". Šef misije međunarodnog monetarnog fonda u Makedoniji Pol Tompsen se slaže sa tim. On je priznao, ti "rezulati programa stabilizacije su impozantni" i dao visoku ocenu "efikasnoj politici plata", koju je usvojila makedonska vlada. Međutim njegovi sagovornici su dodali, da će biti potrebno još više smanjiti budžet…

Zapadna intervencija je učinila najozbiljniji nasrtaj na državni suverenitet Bosne. Neokolonijalna administracija, nametnuta Dejtonskim sporazumom i podržana vatrenom moći NATO-a, garantuje, da će budućnost Bosne biti određena u Vašingtonu, Bonu, Briselu – ali samo ne u Sarajevu.

Rekonstrukcija u kolonijalnom stilu

Ako je Bosni suđeno da nekada ustane iz ruina rata i izbavi se od neokolonijalizma, za to će biti potrebna biti potrebna skoncentrisana rekonstrukcija. Ali, polazeći od iskustva novije balkanske istorije, zapadna pomoć, verovatno u svemu, vodi Bosnu u "treći svet", a ne podizanju  do pariteta sa evropskim susedima. Bosanska vlada prognozira da će troškovi rekonstrukcije dostići 47 milijardi SAD dolara. Zapadni sponzori su obećali izdvojiti 3 milijarde dolara u vidu zajma, međutim zasada je dato samo 518 miliona. Deo tog novca je predviđen samo za finansiranje dele lokalnih gradskih troškova vojnog kontigenta IFOR-a i još deo će otići na otplate međunarodnim kreditorima. Novi zajmovi će otići na otplatu starih dugova. Centralna banka Holandije je darežljivo obezbedila "finansijski most", od  37 miliona dolara, da bi omogućila Bosni da plati svoje dugove MMF-u, bez kojih  joj MMF neće dati novi novac. Ali kao u strogo određenom i apsurdnom  paradoksu, preporučivani zajmovi od nedavno stvorenog "vanrednog prozora MMF-a" za "zemlje postkonflikta" neće se iskoristiti za posleratnu rekonstrukciju. Umesto toga on će biti  prenesen u holandsku Centralnu banku, koja je izdvojila novac, da bi isplatila prvobitne dugove MMF-u. Dug se akumulira, i samo nešto malo novog novca ide na obnovu ratom razorene privrede Bosne. Dok obnovu zemlje prinose kao žrtvu na oltar otplate dugova, zapadne vlade i korporacije pokazuju veliki interes za dobijanje pristupa strateškim prirodnim resursima. Sa otkrivanjem zaliha fosilnih ugljovodonika u regionu podeljena Bosna između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske je stekla novi strateški značaj. Dokumenti, koji stoje na raspolaganju Hrvatskoj i bosanskim srbima, ukazuju da su zalihe uglja i nafte otkrivene na istočnim padinama Dinarske visoravni, koje je hrvatska armija oduzela u borbi od srpskih pobunjenika u Krajini, podržana SAD-om, uoči potpisivanja Dejtonskog sporazuma Bosanski činovnici saopštavaju, da je osnovana u Čikagu kompanija "Amoko" bila među nekoliko stranih firmi, koje su započele u Bosni geološka  istraživanja "Značajnih" nalazišta nafte i delovima Hrvatske koje su takođe bili držali srbi na drugoj obali reke Save, nasuprot Tuzle, gde je smešteno sedište štaba Američke vojne zone.  Istraživanja su  nastavljena i za vreme rata, ali Svetska banka i transnacionalne korporacije, koje su ih sprovodile su držali u neznanju lokalne organe vlasti, po svoj prilici, zato, da se poslednji ne bi protivili njihovim akcijama na osvajanju potencijalno vrednih oblasti. Obuzete problemima otplate dugova i perspektovama kontrole nad zalihama energenata, zapadne države su pokazele malo interesa za otkrivanje zločina, koji su izvršeni pod vidom etničkih čišćenja. 70 hiljada vojnika NATO, određenih za "uspostavljanje mira", posvetili su svoje  napore upravljanju bosanskim enklavama u skladu sa zapadnim ekonomskim interesima – umesto da vraćaju u prvobitno stanje koje je prethodilo ratu, u status-kvo. Deleći među sobom ostatke pređašnje jugoslovenske privrede, lokalni lideri i Zapad produbljuju socijalno-etnički razdor u odvojenim delovima bivše Jugoslavije. Ta nastavljena fragmentacija  Jugoslavije po etničkim obeležjima se zamenjuje sa borbom jugoslovena svih nacionalnosti protiv nove kolonizacije njihove Otadžbine.

Šta je ovde novo? Kako je sarkastično primetio jedan posmatrač, svi lideri država – naslednica Jugoslavije tesno sarađuju sa Zapadom: "Svi današnji lideri bivših jugoslovenskih republika su bili funkcioneri komunističke partije, i svaki je sa savoje strane težio da nadmaši ostale, da bi na najbolji način ugodio zahtevima Svetske banke i MMF-a, kako za dobijanje preferencija za investicione kredite, tako i za sticanje bitnih prednosti u borbi za liderstvo".

Neoliberalna makroekonomska restrukturizacija, iza koje stoji Zapad, pomogla je da se uništi Jugoslavija. I ipak, od samog početka rata 1991 godine, svetska SMI brižnjivo izbegavaju takve ocene i čak su u potpunosti negiraju ključnu ulogu tih reformi u uništavanju jugoslavenske države. Umesto toga njih su priključili horu, koji je veličao "slobodno tržište" kao fundament za obnavljanje razorene jugoslovenske privrede. Socijalne i političke posledice ekonomske "rekonstrukcije" u Jugoslaviji su bile brižljivo zataškane – da bi nas sprečili u njihovom razumevanju. Umesto toga stručnjaci za manipulaciju javnim mnenjem uporno iznose kulturne, etničke i religiozne razlike kao jedinstven uzrok krize. U stvarnosti kriza je posledica dubokog procesa ekonomskog i političkog razaranja Jugoslavije.

Nesumljivo da interpretacija činjenica nije samo skrivala istinu, nego i sprečavala tačno poimanje istorijskih događaja. Na kraju krajeva, to iskrivljuje istinske uzroke socijalnog konflikta.

Primenjeno na bivšu Jugoslaviju to je iskrivljivanje istorijskih osnova jugoslovenkog jedinstva, solidarnosti i identičnosti. Ali takva lažna svest je raširena svuda, gde je jedinstvena mogućnost svet zatvorenih fabrika, nezaposlenosti i likvidiranih socijalnih programa, a "gorka ekonomska terapija" je jedinstven recept za sve prilike.

Životi miliona ljudi na Balkanu su ugroženi. Makroekonomska "reforma" je tamo uništila sredstva za život i pretvorila u podsmeh pravo na rad. Učinila je takve osnovne ljudske potrebe, kao što su hrana  i stan, nedostupnim za ogroman broj ljudi.  Degradirali su kulturu i nacionalni identitet. Radi interesa svetskog kapitala granice su bile prekrojene, zakoni prepisivani, industija uništena, finansijski i bankarski sistemi demontirani,, a socijalni programi ukinuti. Nikava alternativa globalnom kapitalu, bilo to "tržišni socijalizam" ili  "nacionlani" kapitalizam, unapred neće imati pravo na postojanje. Ali to, što se desilo sa Jugoslavijom i sada se nastavlja u njenim slabim državama – naslednicama, treba vikati daleko preko granica Balkana.

Jugoslavija je bila primer sličnih ekonomskih programa "restrukturiranja" ne samo u zemljama u razvoju, nego i u SAD, Kanadi i Zapadnoj Evropi. Jugoslovenske reforme su surovi odraz razorenog ekonomskog modela, dovedenog do krajnosti.

NASTAVLJA SE ... DEO 2

KPS

Ostavite komentar

Sva polja oznacena sa * su obavezna

Captcha
decembar 22, 2018
imperio 10
Prilozi saradnika Neo Marx

Demokratija Američke Administracije - Saopštenje Vlade Bolivijske Republike Venecuele

Vlada Bolivarske Republike Venecue obaveštava da je dana 12. decembra, na konferenciji za novinare međunarodnih medija, predsednik Republike Nikolas Maduro Moros objavio niz informacija koje otkrivaju postojanje novog plana za podrivanje demokratske…
jun 22, 2018
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/5FB856F7-9E22-4522-9384-E2C1F0AD502A_w1023_r1_s.jpg&w=246&h=150&zc=1
Iz našeg ugla - KPS Neo Marx

Izdaja Srbije

Da bi naši čitaoci lakše i u potpunosti razumeli “igre” oko Kosova i Metohije i veličinu izdaje “srpskih” vlasti, moramo se vratiti malo unazad. Uvođenjem “demokratije” u srpsko društvo, izvršena je prva i najveća prevara. Dobili smo politikante pod potpunom…

Promena svesti

maj 05, 2018 10225
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/48pl_6hg-650x450.jpg&w=90&h=64&zc=1
Srpska napredna stranka nije normalna politička organizacija.Od kako je stvorena…

„IZBORI“

mar 18, 2018 10451
izbori
Šteta je trošiti reči na beogradske ili bilo kakve „izbore“ u okupiranoj zemlji kao što…

Hajdegerova filozofija u svetlu životvornog humanizma

jan 20, 2018 17456
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/735491duci_simonovic.jpg&w=90&h=64&zc=1
Studija koja se nalazi pred čitaocem nije proizvod stvaralačke radosti, već stvaralačke…

Komunistički Pokret Srbije - Karakter i ciljevi

nov 29, 2017 9722
communist
Zar smo zaista toliko naivni da ćemo poverovati da će najpokvareniji i najnemoralniji…

Izdvajamo