28
čet, mar

Analize
Typography
  • Smaller Small Medium Big Bigger
  • Default Helvetica Segoe Georgia Times

cena_izdajeŠTA REĆI KAO UVOD ... U ovom odabiru nema ni jednog podatka koji nije prethodno javno objavljen. Nikoga nije zanimalo da ih detaljnije izučava. Metod ove kompilacije zasnovan je na fokusiranju na određene ličnosti za koje javne informacije ukazuju da su sistemski iznad zakona. One koje su izostavljene moguće je unošeti naknadno, kako projekat bude sistematizovan, bez remećenja zaključka koji se nameće.

Tokom istorije srpski narod ispoljio je svoju državotvornost. Zakonik cara Dušana bio je, posle Magna Carta Libertatum, prvi akt koji je ograničio volju vladara, iako je Dušan tada bio na vrhuncu moći, za razliku od engleskog kralja, Jovana “bez zemlje” koji je bio u podređenom položaju u odnosu na svoje velikaše. Sretenjski ustav Miloša Obrenovića bio je, posle američkog i francuskog, treći građanski ustav na svetu. Za razliku od ovih primera, naša generacija ostavila je na sramotu pokoljenjima da je današnji Ustav donela mimo osnovnih civilizacijskih standarda (bez javne rasprave, na dvodnevnom referendumu uz aktivnu kampanju u vreme trajanja…). To je dovoljan povod da se zamisli u čijem interesu deluje današnja elita ako ne u interesu svoje nacije.

Današnju srpsku elitu, koja je deluje izvan institucija, možemo, u skladu sa njenim nastankom i načinom delovanja, nazvati – vlast iz senke, ili interesno društvo bez odgovornosti. O vlasti “u senci”, govorimo zato što ona očigledno nije u institucijama. Ovaj zaključak proizilazi iz činjenice da je određenoj grupi dopušteno mnogo toga što ne proizilazi iz pravnih i društvenih normi, ali i da društvenim tokovima upravlja bez ikakve odgovornosti.

Nekada, početkom godina, novine su objavljivale liste srpskih bogataša, a izvor tačnih informacija bile su uprave prihoda. Samo dve decenije kasnije, objavljivanje zvaničnih lista poreskih obveznika izgubilo je draž. Svi smo shvatili da su pare negde drugde. Viđeni Srbi postali su obveznici stranih poreskih sistema, ukoliko ne uspeju da novac dobijaju na ruke, a među prvih sto bogataša u Srbiji, nema nijednog koji je svoj imetak formalno nasledio. Na prvi pogled, izgleda kao da među srpskim bogatašima nema mnogo onih iz sistema u kome su se obveznici i poreznici medusobno oslovljavali drugovima, ali samo na površan pogled. Analiza čak i javno objavljenih informacija ukazuje da stvari na nekom nivou stoje drugačije.

Nakon osam godina tranzicije u Srbiji, vreme je da ocenimo da li smo na dobrom putu i kako da nastavimo. Za tranziciju od kontrolisane ka slobodno-tržišnoj privredi opredelili smo se zato što su ekonomski slobodnije zemlje bogatije. Ova korelacija nije, sama po sebi, dokaz, ali jeste indikator da slobodno tržište jeste povezano sa ekonomskim razvojem i da, ukoliko želimo bogatije društvo, trebalo bi da nam cilj bude omogućavanje građanima da slobodno biraju na tržištu šta, od koga i po kojoj ceni žele da kupe. Mnogi su shvatili da je dirigovana ekonomija učinila Srbiju siromašnom, ali veliki deo građana i dalje sumnja da je rešenje koje smo tražili slobodno tržište.

Kada je u Srbiji počela tranzicija, stručnjaci su upozoravali da će prvih godina biti mnogo gubitnika društvenih i ekonomskih reformi i da će samo uzak krug ljudi biti dobitnici. Ostala je za utehu prognoza da će u drugoj fazi tranzicije mnogo više građana postati dobitnici reformskih procesa. Međutim, osam godina kasnije, u Srbiji su gubitnici ostali gubitnici, a mali broj dobitnika i dalje dobija. Sada, mnogi stručnjaci upozoravaju da Srbija na svom tranzicionom putu luta. Nismo sigurni da li je trebalo da napustimo političko-ekonomsko-vrednosni sistem devedesetih. Izneverena je ideja tranzicije. Slučajno ili namerno, država nije stvorila ambijent da se stvaraju nova radna mesta, i imamo dosta gubitnika, što je normalno, ali više nego što bi trebalo jer nama posla. Studija Svetske banke iz 2003. godine, na osnovu razvoja istočnoevropskih zemalja nakon pada Berlinskog zida, navodi da su dobitnici prve faze tranzicije isključivo tajkuni i insajderi u državnim kompanijama, a svi ostali gubitnici. Tada su stručnjaci Svetske banke napisali da druga faza tranzicije donosi promene na bolje. Tajkuni, doduše, ne gube, ali zbog većeg priliva investicija, otvaraju se nova preduzeća i nova radna mesta, pa i oni koji dobiju posao nisu više gubitnici, a nova preduzetnička klasa postaje pobednička. Dobitnici srpske tranzicije, pored tajkuna, su i pripadnici novostvorenog političkog staleža, koji su dobra mesta u javnom aparatu i državnim kompanijama zauzeli zahvaljujući političkim vezama, i na taj račun žive dobro. U dobitnike bi se mogao uračunati i deo zaposlenih u državnim i javnim preduzećima koji zarađuju više od zaposlenih u kompanijama. Većina populacije sebe i dalje opravdano smatra gubitnicima.

Srbija je daleko od tržišne zemlje. Praktično sve velike reforme urađene su u periodu 2000.-2002. godine i svi reformski uspesi suštinski su rezultat tada donetih odluka. Od tada praktično nije sproveden ni jedan veći reformski potez. Za ovih osam godina: valuta je stabilizovana; privatizacija društvenih firmi je pred krajem; i trgovina je malo slobodnija ukidanjem uvoznih ograničenja. Čak i ograničene i nevoljne reforme doprinele su povećanju standarda prosečnog građanina. U poređenju sa 2002. godinom, ništa se nije promenilo: i tada i danas glavni dobitnici su tajkuni koji su se obogatili u vreme dirigovane privrede, a glavni gubitnici bili su i ostali nezaposleni kojih je i tada i danas, zavisno od statističke metodologije, bila trećina ili petina stanovništva. Do stvaranja nove preduzetničke klase nije došlo zato što Srbija još uvek nije ušla u drugu fazu tranzicije. Nije okončana privatizacija društvenih preduzeća, privatizacija državnih preduzeća nije ni počela, ne funkcioniše zakon o stečaju, monopoli su veoma jaki, a izostao je ozbiljan nivo direktnih stranih investicija. Jedino što imamo je privilegovane i gubitnike.

NOKTOM PO POVRŠINI 

Analiza platnog bilansa Srbije od 2003. do 2005. godine otkrila je neke anomalije: a) Srbija je u velikom deficitu a istovremeno, od 2000. do 2006. godine, štednja je uvećana oko 20 puta; b) kumulativne neutralne transakcije, a posebno između državljana, uklapaju se u šeme međunarodne triangulacije za pranje novca; c) Kipar je jedan od glavnih primalaca novčanih tokova iz Srbije a istovremeno bilateralni bilans plaćanja sa Kiprom beleži značajne deficite; d) međunarodni tokovi pokazuju krajnju neobičnost veličine, strukture i disbalansa neutralnih transakcija, zbog izbegavanja propisa o deviznom poslovanju i pranja novca. Ekonomski kriminal mogao bi se kvantifikovati merenjem sive ekonomije, razlikom između zarade i potrošnje, i odnosu priliva i odliva novca. Međutim, istraživači makro tokova novca i odnosa ekonomskog kriminala (kriminal u funkciji dobiti) i organizovanog kriminala (novac u funkciji kriminala) u Srbiji, suočeni su sa nedostatkom, nepouzdanošću i neusklađenošću podataka institucija države. Godišnja šteta od ekonomskog kriminala po ekonomiju Srbije procenjuje se na oko 374 miliona evra, a ukupna šteta u periodu od 2000-2005. godine procenjenjuje se na oko 1,9 milijardi evra, što je 81,2 % od ukupno ostvarene štete i 13% od svih prestupa. Na rast privrednog kriminala, osim ljudskih i sistemskih slabosti u tranziciji, uticali su i organizovani kanali izbegavanja plaćanja poreza, korupcije, kriminalizovanja privatizacije i drugi faktori. Kriminalne organizacije raspolažu novcem kroz nove kriminalne akcije, kupovinu nekretnina, umetničkih dela, antikviteta i druge, i tako remete funkcionisanje slobodnog tržišta. Sistem protiv pranja novca u Srbiji je, iz nekog razloga, na jako niskom nivou, posebno u smislu i prepoznavanja i gonjenja. Da bi se sprečila institucionalizacija prljavog i opranog novca, opšte je poznato da bi trebalo proveravati strukturu vlasništva, varijacije u kapitalu određenog preduzeća, da li je preduzeće subjekt zelenaških aktivnosti, i to ne samo iz zvaničnih računovodstvenih podataka preduzeća, već i koordinacijom interne i eksterne kontrole finansijskih transakcija. Sve se ovo u Srbiji ne čini, a pomenuti iznos morao je od negde doći i negde da završi. Od i kod najširih slojeva građana nije.

Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija uveo je 1992. godine Jugoslaviji sankcije, kojima je ograničena razmena roba sa inostranstvom. Tokom sankcija, iznošenje novca iz Srbije postaje očigledno. Država počinje da osniva of šor kompanije kako bi prikrila poslovanja Beogradske banke na Kipru, kojoj je zbog sankcija bio onemogućen rad. Većinu tih firmi osnovala je advokatska kancelarija Tasosa Papadopulosa, koji je u kasnije postao predsednik Kipra. Haški istražioci i MUP Srbije, još 2001, utvrdili su da je državni vrh Slobodana Miloševića stajao iza 8 of šor firmi na Kipru čiji su računi u grčkim i kiparskim bankama korišćeni za prebacivanje milionskih suma deviza iz Srbije, i za razne bankarske transakcije. Pošto je Beogradska banka osnovala svoju of šor banku na Kipru, a u vreme sankcija i of šor firme koje su preuzele ulogu banke, na čijim računima su se nalazili milioni, pitanje je da li je trebalo ugasiti četiri banke u Srbiji pre nego što novac iznet iz zemlje na račune tih of šor firmi uđe u njihov bilans.

Kada se sagleda koncentracija novca, nema osnova za tvrdnju da je sistem iz epohe Slobodana Miloševića definitivno prošao. Prepoznaju se vrste tipa bogataša. U prvoj su pripadnici „stare garde“. Reč je o ekipi starih direkora i partijskih funkcionera iz Titove i posttitove epohe koji su feudalizovali socijalizam i postali nesmenjivi u društvenim firmama. Slobodan Milošević bio im je potreban za održavanje moći, a oni njemu kao imaoci gotovine i lokalnog uticaja. Karakteristika tog tipa bogataša bila je aktivno učešće u političkoj nomenklaturi u koju ih je plasirala feudalna privredna moć. Zahvaljujući politici uspevali su da obezbede kontingente i povlastice u poslovanju. Iako najbliža glavnom centru moći, stara garda osećala je potrebu da drži privid legalnosti tako da je tip njihovog bogaćenja bio: sediš na čelu društvene firme, napraviš u inostranstvu srodnu ali privatnu u kojoj si sam ili preko familije većinski vlasnik, a onda u inostranstvu posluješ sa firmom u kojoj si direktor posredstvom firme u kojoj su vlasnik. Površno, ništa nelegalno, osim što odlivaš supstancu iz firme u kojoj si direktor. Stara garda imala je i neku vrstu političke odgovornosti prema glavnom centru: ona je obezbeđivala novac za Miloševićeve političke projekte, ali i politički uticaj. Ni sami, kako je primetio, šef vladinog tima za oporezivanje ekstraprofitera, Aleksandar Radović, „nisu propuštali da se posluže“. Iako najveći “legalisti” među novim bogatašima, „stara garda“ je bila najneopreznija. Nisu osećali da rade nešto nepošteno. Verovali su da su neprikosnoveni pripadnici društvene elite, a da bi elita funkcioinisala, mora da se posluži. Zato su bogataši „stare garde“ za ostale nove srpske bogataše prava sirotinja.

Mnogo bogatiji od njih su pripadnici druge vrste, novopridošli. Oni nisu verovali da je išta večno osim para. Ta vrsta, u koju se ubrajaju pripadnici familije Karić, 1997. godine ubijeni direktor „Beopetrola“ Zoran Todorović Kundak, Miroslav Mišković, Milan Beko, Marko Milošević, ubijeni Vlada Kovačević Tref… svoje prve velike pare stekla je u vreme Miloševića. Njihov metod bio je još mutniji od prethodne grupe: bili su politički udaljeniji od glavnog centra, ali je stepen nelegalnosti njihovih poslova bio veći.

Nisu se puno petljali u politiku osim kada su im na trenutke rasle ambicije ili kada su dobijali specijalne zadatke. Njihov “ugovor” s Miloševicem bio je jasan: omogućiću ti da se obogatiš, da muljaš sa privatizacijom i primarnom emisijom, da radiš poslove za državu i da bude dobro i tebi i državi. Miloševića nije zanimao njihov politički uticaj, ali jeste gotovina. Njihovo bogatstvo je najteže proceniti zato što nije jasno koliko je para manipulišu njihovo, a koliko im je dato da ih oplođuju. Kako su bili na granici politike, njihova sudbina nije bila unifikovana kao tipičnih pripadnika „stare garde“ (odlaze) ili pripadnika „sive zone“ (nastavljaju). Mišković i Beko uspeli su, uz blagoslov vlasti, da zadrže svoje imperije neokrnjene, Karić nastavlja da se koprca, a Marka Miloševića pomelo je ono što ga je i obogatilo – porodične veze.

Treća vrsta bogataša ima najmanje problema sa novom vlašću: nema ih na spiskovima ekstraprofitera, pojavljuju se kao donatori novih vlasti (Filip Cepter je finansirao Džima Dentona, lobistu srpske vlade u SAD), nikada se nisu zaklanjali iza patriotizma, dok politiku smatraju zabavom za sirotinju i budale. Ne beže od veza s političarima, ali one su isključivo tehničke: oni su političarima dobri ukoliko im povremeno uskoče s finansijskom injekcijom, ovi njima ukoliko im ne smetaju. Za razliku od prethodne dve vrste, „siva zona“ nema neposrednu vezu s političarima, više je oslonjena na policijske i debeovske aparate, ne sede na kongresima, već na zatvorenim sedeljkama. Udaljenost od politike prati viši stepen nelegalnosti posla nego u prethodne dve grupe – tu se radi o golom švercu. Taj rizik prate i veće zarade: ovo je najbogatija ekipa. Pripadnici te grupe najradije se drže anonimnosti, zbog čega je njihov identitet nekad veoma teško otkriti.

filip_cepterFILIP CEPTER rođen je 1951. godine u Bosanskoj Dubici kao Milan Janković. Završio je Ekonomski fakultet. Radni vek započeo je u predstavništvu makedonske firme „Transkop“ u Beogradu koja se bavila špedicijom. Poslovnu karijeru započeo je u Austriji sredinom 80-ih. Za samo šest meseci naučio je nemački i zaposlio se u austrijskoj firmi za spoljnu trgovinu. U Lincu, gde je živeo sa suprugom Madlenom, Milan je posle pet godina akviziterstva uvideo da posuđu koje prodaje nedostaje dobar poklopac. Sam ga je konstruisao i prijavio „cepter posuđe“ kao svoj izum. Prvu fabriku šerpi i lonaca Jankovići su otvorili u Italiji 1990. godine. Ovi proizvodi, kao ekološki i industrijski novitet, osvojili su potrošače u Evropi, a Milan je proglašen za evropskog „kralja lonaca i šerpi“. Kompanija „Cepter Internacional“ osnovana je 1986. godine i trenutno ima 2 milijarde dolara godišnjeg obrta. Ističe da je prvu milijardu maraka zaradio brže od Bila Gejtsa. Danas ima 11 fabrika (Italija, Francuska, Švajcarska i, pored posuđa, bavi se kozmetikom, medicinom, proizvodnjom satova i sistema za prečišćavanje vode, a sve više ulaže u sport) i jednu u Južnoj Koreji gde je manjinski vlasnik. Vrednost imperije Cepter, u oko 50 zemalja, procenjuje se na više milijardi evra.

Bračni par Cepter vraća se 1990. godine u Jugoslaviju i ulaže 30 miliona maraka u fabriku u Bosanskoj Dubici. Tu je Janković i u jesen 1998. godine otvorio i novu fabriku za završnu obradu posuda „cepter“ u koju je uložio deset miliona dolara. U otadžbinskim zemljama ima desetak firmi, i poslovnu zgradu u Ulici kralja Petra u Beogradu, koja je nagradena kao arhitektonsko delo. „Cepter banka“ je dobila i ekskluzivno pravo da administrira kredite za mala i srednja preduzeca koje odobrava vladina agencija u Leskovcu, koja je osnovana kapitalom četiri srpska anonimna biznismena koje je, kako je sam priznao, premijer Đinđić obezbedio ličnim vezama (zbog toga su ostali bankari protestovali optužujuci „Cepter banku“ da je privilegovana). Ceptera je Srpski pokret obnove optužio da se bavi trgovinom oružjem. Razlog za promenu imena objasnio je: “Moje ime Milan Janković nije baš preporuka u svetu velikog biznisa, već samo sumnjičavo sugeriše egzotiku odakle dolazi…”

caneSTANKO SUBOTIĆ rođen je u selu Kalinovac kod Uba 1959. godine, i ima dve biografije. Jednu priča on, a drugu njegovi protivnici. Optužuju ga da je „mafijaški bos“, koji kontroliše šverc cigareta na Blakanu. On tvrdi da su njegovi poslovi sa cigaretama legalni. Pored jugoslovenskog, od 1999. imao je nekoliko godina i hrvatsko državljanstvo, a uglavnom živi u Ženevi i u španskom letovalištu Marbelji. “Cane” je bio najmladi od šestoro dece. U Francusku je otišao 1979, kod druga koji se bavio proizvodnjom konfekcije.

 

U Jugoslaviji je 1988. osnovao firmu za proizvodnju konfekcije, a 1990/’91. godine počeo je da se bavi i maloprodajom. Subotić se potom dao na trgovinu. Uvozio je perjane jakne za Robne kuće Beograd, aluminijumski prah za proizvodnju građevinskih blokova, herbicide, hemikalije, metražu, izvozio tešku konfekciju. Njegova firma, MIA, 1993. godine zaradila je oko milion maraka. Tvrdi da je u posao s cigaretama ušao 1992: “Ohis iz Skoplja mi je dugovao i umesto novca, dali su mi cigarete Makedonija tabaka. Uvezao sam ih prema važecim propisima. Kasnije sam imao najveći lanac menjačnica u gradu. Posle sam otvorio dva djuti fri-šopa, jedan na prelazu Đeneral Janković, drugi u luci Bar. Imao sam i dva bescarinska magacina, jedan u Ubu, drugi u luci Bar”.

Jula 1997. u Subotićev fri-šop na prelazu Đeneral Janković upala je godine policiji. MIA je potom prestala da radi. Posao je obnovljen, a firma je promenila ime u D-trade. Subotić je postao poznat javnosti, kada ga je zagrebački „Nacional“ optužio da je u saradnji sa crnogorskim predsednikom Milom Đukanovicem i bivšim šefom srpskog DB Jovicom Stanišićem preko Crne Gore švercovao cigarete. Pravi razlog pokretanja afere su Subotićeve poslovne veze. S jedne strane, s kompanijom „Britiš ameriken tobako“, drugim svetskim proizvođačem cigareta. Iako obe strane to poriču, izgleda da je Subotić igrao značajnu ulogu u pregovorima oko gradnje fabrike duvana u Srbiji, u kojem je BAT želeo da obezbedi monopolski položaj. A s druge, s premijerom Srbije Zoranom Đindićem: “Đindića sam upoznao 1997. u vreme protesta Koalicije Zajedno. Posle oktobarskih dogadaja 2000. godine, u novembru smo se sreli u Beogradu. Rekao sam mu da može da računa na mene i moje veze po svetu za svaki projekat koji se tiče preporoda Srbije. Čim je formirao vladu, Đindić se sudario s praznim budžetom. Najveći udarac na državnu kasu predstavljao je šverc duvana. Srpskom premijeru naveo sam primer Rumunije i kako se ona izborila sa tim. Tu je glavnu ulogu odigrala kompanija BAT, sa kojom sam u odličnim poslovnim odnosima”.

markoMARKO MILOŠEVIĆ je, uprkos tome što kada se govori o bogatstvu porodice Milošević najčešće se misli na njegovog oca, bivšeg predsednika, Slobodana, pravi nosilac bogatstva. Ovaj 27-godišnjak je posle silaska svog oca s vlasti napustio je zemlju u žurbi, i još niko nije izneo uverljive dokaze da li je u Litvaniji, Rusiji, Azerbejdžanu, Kazahstanu ili Jermeniji. Kao vrlo mlad, uspeo je da ostvari američki san u Srbiji i to sve, ako je verovati njegovom ocu, počelo je “nošenjem gajbi u kafani”. Kako je od toga uspeo da razvije posao koji je obuhvatao lance fri-šopova, trgovinu cigaretama, tehničkom robom, gorivom, kafom, parfemima, a da sve to nije ni carinjeno niti oporezivano, niko nije objasnio. U Požarevcu je imao najveću balkansku diskoteku na otvorenom „Madona“, opremljenu najsavremenijim tehničkim uređajima, podigao je zabavni park „Bambilend“, otvorio pekaru i piceriju, prodavnicu tehničke robe „Sajbernet“, radio-stanicu i Internet centar. U centru Beograda otvorio je luksuznu parfimeriju „Skandal“, koja je 5. oktobra uništena. Glavni oslonci u poslu bili su mu ubijeni policijski general Radovan Stojičić Badža i Mihalj Kertes, direktor Savezne uprave carina. Sa Mihaljom Kertesom sklopio je savez koji mu je omogućio kontrolu nad prodajom cigareta „Filip Moris“u Srbiji. Profit od jednog prošvercovanog kamiona cigareta u Srbiju iznosio je oko 250.000 maraka. Jedna od bitnih odlika jeste da se nijedan fri-šop nije vodio na njegovo ime, i u većini poslova se ne pojavljuje. Jedini konkretan podatak do koga je došla nemačka policija za suzbijanje ekonomskog kriminala tiče se, pokojnog Vladimira Bokana, biznismena jugoslovenskog porekla u Grčkoj, čiji je ortak bio Vlada Kovačević Tref, ubijen u februaru 1997. godine. Marko je bio član Kovačevićevog trkačkog automobilskog tima. Bio je blizak i sa šefom srpske tajne policije Radomirom Markovićem, koji ga je ispratio kada je s beogradskog aerodroma, s lažnim pasošem na ime Marko Jovanović, otišao u Moskvu. Iako nije služio vojsku, za vreme agresije NATO slikao se u uniformi SAJ, a na jednoj slici vidi se službena značka MUP Srbije 014119.

 

karicBRAĆA KARIĆ imaju brojnu familiju. Iz nekog razloga, trude se da dokažu elitizam, pa guraju novokomponovani grb kao porodični i druže se s političkim i kulturnim kremom. Osnovali su 1970.-ih „Kosovouniverzum“, jednu od prvih i najuspešniju „ugovornu organizaciju udruženog rada“. Već tada braća su stekla „mercedese“ i po kuću u Peći i Tivtu.

Kasnije, postali su finansijeri okupljanja Srba sa Kosova i kao nagrada prećutano je da su ukrali projekte i inžinjere Minela koji su radili rashladne sisteme u Rusiji. Doselili su iz Peći u Beograd, prvo u sedam novobeogradskih stanova za koje je kupljeno sedam klavira, da bi ubrzo počeli da se šire Dedinjem. Dok je zemlja propadala, a klima za preduzetništvo bila gora nego ikad, njima je sve polazilo od ruke i bili su prvi u svemu. Vlast je uvek rado sarađivala s njima i niko nije pitao da li bi neko dao više za koncesije koje su dobijali Karići. Bogoljub je postao prvi komšija Slobodana Miloševica i s njim često ručao i igrao karte.

 

Tokom 1998/’99. Bogoljub je postao ministar za kapitalne projekte u Vladi Srbije, a potom ministar bez portfelja. Inicirao je i finansirao osnivanje Socijaldemokratije, a bio je i kandidat za predsednika Srbije. Pomogao je da 1999. godine u Beograd dođe misija Džesija Džeksona koja je ubedila Miloševića da oslobodi zarobljene američke vojnike. Bio je jedini gost iz Srbije na rođendanu Bila Klintona 1996. godine.

Karići su imali prvu srpsku mrežu mobilne telefonije „Mobtel“. Naknadno je utvrdeno da nisu platili ceo iznos osnivačkog kapitala. U inostranstvu imaju 41 preduzeće, uglavnom u trgovini i građevinarstvu. Karići stalno gase i osnivaju firme, tako da izvorna „BK kompanija“ već godinama ne postoji. „Astra grupa“, a posebno „Astra Simit“,je u 2000. godini ostvarila najveću dobit u Srbiji zato što je na njene račune prebačen najveći deo prihoda „Mobtela“.

Porez na ekstraimovinu po osnovu bespravne gradnje platilo je pet članova porodice Karić. Bogoljub – za vilu od 650 kvadrata (imao dozvolu na 450), njegova ćerka Danica na 1.100 kvadrata, Zoran na 2.000 kvadrata podignutih bez dozvole i Sreten za vilu od 1.200 kvadrata (od čega je 658 bez dozvole).

Mlađan Dinkić izjavio je, kao ministar finansija, da oni koji su se u Miloševićevom režimu obogatili neće polagati račune o načinu sticanja bogatstvu, ako budu redovno plaćali porez, a krivični progon braće Karić objasnio je posledicom toga što oni nisu shvatili da su posle pada Miloševića nastupila nova pravila igre. Njegov stav o odustajanju od istraga o načinu na koji su se pojedinci obogatili za vreme sankcija i ratova deli i direktorka brokerske kuće tajkuna Miodraga Kostića (M&V Investments), Dragijana Radonjić-Petrović. Prema njenom mišljenju deset najvećih domaćih tajkuna, okupljenih u Klubu privrednika, predstavljaju temelj srpskog ekonomskog razvoja. Reč je, ističe ona, o ljudima izuzetnog preduzetničkog duha, što je važnije od toga jesu li oni do prvog miliona došli na regularan ili neregularan način. Njihovo bogatstvo će se i dalje uvećavati, a to treba iskoristiti za povećanje standarda stanovništva i otvaranje “prozora u svet”. Nasuprot izjavama nje i Dinkića, domaća privreda nalazi pod upravom tih tajkuna zahvaljujući naklonosti političke elite koja zazire od stranih ulaganja. Nije reč o sposobnim i darovitim preduzetnicima, već o povlašćenim pojedincima, koji su zadržali status iz Miloševićevog vremena i u sadašnjim političkim strukturama.

Da bi se ovladalo sistemom neophodni su i kanali prohodnosti. Profil idealnog tranzicijskog manipulanta u Srbiji danas mogao bi se opisati: a) u vezi je s vladom, ali nije državni činovnik, c) pripada miljeu moći koji kadrira državne službe, ali nije funkcioner stranke, d) u vezi je s preduzetnicima u regionu, ali nije tajkun ni oligarh. Niko ne zna šta tačno radi, a što se manje zna, utoliko je uspešniji.

 

tahirTAHIR HASANOVIĆ bio je u vreme moći Mirjane Marković, skoro član porodice Milošević, blizak i s Mirjanom i s njenom kćerkom Marijom. Kao član Univerzitetske konferencije SSO Beograda, imao je važnu ulogu u ustoličenju Miloševića na vlast. Pripadao je Mirinoj jurišnoj grupi na beogradskom univerzitetu. Po nalogu Porodice predao je Republičku konferenciju Saveza omladine Srbije, sa svom imovinom, Dušanu Mihajiloviću, da osnuje Novu demokartiju, u kojoj postaje generalni sekretar. Odigrao je veliku ulogu u razbijanju Koalicije Zajedno i tako omogućio Miloševiću da posle prvih višestranačkih izbora SPS formira Vladu Srbije. Tahir je, tada, namestio Dušana Mihajilovića da 1991. godine iznese iz zemlje 12,5 miliona maraka. Mihalj Kertes ga je uhapsio, a Tahir je, kao dečko Marije Milošević, tobože uspeo da umilostivi Miloševića da ga pusti iz pritvora, s tim što je Mihajilović prihvatio da u datom trenutku podrži Porodicu.

Oženio je Srpkinju s Kosova, Marinu Gadžić iz Sreske kod Prizrena. Njen otac tugovao je što mu se kćerka udaje za Hasanovića, i njena porodica nije prisustvovala svadbi.

Hasanović je aktivno radio za tajnu policiju i rukovodio poslovnom imperijom Dušana Mihajilovića, “Lutra”, koja je imala dvadesetak firmi u sastavu. Rukovodio je rotari klubom u Mihajilovićevim prostorijama u ulici Majke Jevrosime u Beogradu. Vodio je partijsku službu bezbednosti. Za vreme sankcija Hasanović je osnovao više firmi preko kojih je uvožena strateška roba uz veliku proviziju. I dalje je na čelu uvozničkog lobija. Protežira preduzeća iz Slovenije i uvozi njihovu robu, zastupnik je preduzeća “Radenska”. Mihajilović mu je ustupio dosijea srpskih političara i privrednika. Mihajilović mu je, kako bi prikrio svoje bogatstvo, ustupio milione evra radi daljeg obrtanja. Koliko Hasanović ima firmi na svoje i tuđa imena, niko ne zna. Tahir Hasanović, prema mišljenju mnogih, drži značajan kanal britanske obaveštajne službe MI 6.

Početkom osamdesetih godina kad je Tahir Hasanović bio uzoran Titov omladinac, predsednik Univerzitetske konferencije Saveza omladine, a iza fotelje mu visila velika slika najvoljenijeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti, trebalo je da nestane iz politike. Zbog neviđene servilnosti, nekome je još onda bilo muka od njega. Tahir je, međutim, osetio “zahtev vremena”. Predsednik Jugoslavije na jednogodišnjem mandatu, Fadilj Hodža, poklonio je skupocen stilski orman Društvu albanskih studenata u Beogradu. To društvo, koje je delovalo pod imenom “Prpjeka”, nikako nije htelo da radi zajedno s ostalim zavičajnim društvima objedinjenim u Kulturno umetničko društvo “Španac”. Uoči Osme sednice, Tahir Hasanović kreće u akciju uterivanja albanskih studenata u “Španac”, i spektakularno oduzimanje ormana, poklona Fadilja Hodže. Od tada počinje da raste uticaj ovog neverovatnog “obrtnika”. Njegov ugled kod bračnog para Marković-Milošević otišao je dotle da je bio među prvim kandidatima za zeta. Kad je počela pljačka bivše republičke omladine pod vođstvom Dušana Mihailovića, našao se među prvima. Ostalo je istorija i, na žalost, naša svakodnevica.

ljiljanaLJILJANA NEDELJKOVIĆ, kao šef kabineta predsednika SRJ, izuzetak je od prakse da su šefovi kabineta anonimni u javnosti. Mesto u novinskim stupcima izborila je umešanošću u razne afere: Perišić, Gavrilović, planirani upad u Vladu Srbije. Ministar unutrasnjih poslova Srbije Dusan Mihajlovic izjavio je 16. avgusta 2001. da su događaji oko ubistva bivšeg visokog službenika Državne bezbednosti Momira Gavrilovića “skandal”, koji preti da ugrozi sve rezultate demokratskih promena u Srbiji i SRJ. On je pozvao novinare da se bave “istraživackim novinarstvom” i sami utvrde ko pokušava da stvori paralelne centre moći, ali nije želeo da komentariše pisanja[14] da je u kabinetu predsednika SRJ Vojislava Koštunice “stvarana paralelna DB Srbije”.

Radomir Marković, bivši načelnik RDB MUPR Srbije, u svojoj knjizi tvrdi da se njegova saradnja sa predsednikom SRJ Vojislavom Koštunicom odvijala preko, kako kaže, “neprikosnovenog šefa kabineta Ljiljane Nedeljković”. Marković navodi: „Skrenuo sam joj pažnju da bi njihovi koalicioni partneri mogli nešto konstruisati na moju štetu jer sam ja najpogodniji za kompromitaciju vlasti Slobodana Miloševića. Rekao sam joj da su mi pretili kompromitacijom i političkim progonom. Ljiljana Nedeljković me je ubeđivala da do toga neće doći, da će se sve raspraviti javno i da Koštunica neće dopustiti da se zloupotrebljava vlast. Međutim, jednog trenutka je briznula u plač izgovorivši: ‘Sve ovo što se radi sa vama je skroz pogrešno’… Kada sam uhapšen i ‘hlađen’ u samici, gospođa Nedeljković mi je poslala jednu knjigu. Tema je bila bezvlašće nastalo posle 1945. godine, u kojem su, na montiranim sudskim postupcima, stradali mnogi nevini rodoljubi. Gospođa Nedeljković mi je nagovestila buduću sudbinu ako ne budem imao dovoljno sluha“.

Potpredsednik Vlade Srbije, Čedomir Jovanović rekao je na sednici Odbora za pravosuđe i bezbednost Skupštine Srbije da su dosijei pojedinih čelnika DOS, i dokumenta o istrazi o ubistvu novinara Slavka Ćuruvije predati Ljiljani Nedeljković, dok je bila šef Kabineta predsednika SRJ.

Jula 2002, na početku rada Komisije Narodne skupštine Srbije, koja je formirana da rasvetli informaciju o naredbi iz kabineta predsednika SRJ, Koštunice, vojnim organima da upadnu u prostorije Vlade Srbije, Ljiljana Nedeljković je obavestila Komisiju da se neće odazvati pozivu i da neće dati iskaz. Kao razloge je navela: ”Prvi je nelegitimnost republičke Skupštine koja ne odražava izbornu volju građana Srbije, drugi razlog je da se vaša Anketna komisija bavi stvarima iz nadležnosti saveznih, a ne republičkih organa, i treće je da sam već u predistražnom postupku dala izjavu policiji povodom tvrdnji četvorice penzionisanih generala pa ne bih htela da učinim ništa što bi poremetilo tok tog postupka“.

Aprila 2007. Vladimir Beba Popović analizirao je u magazinu “Status” kako je moguće da se istraga ubistva Momira Gavrilovića, jedna od ključnih tačaka sukoba vladinog Biroa za informisanje i Koštuničinog kabineta:

“Zato što su ljudi koji su umešani u ubistvo Gavrilovića sedeli u kabinetu Vojislava Koštunice ili na visokim pozicijama vojne službe bezbednosti i zato što su u tome učestvovali i penzionisani, ali i aktivni pripadnici DB-a. Skoro isti oni koji su kasnije učestvovali i u ubistvu Zorana Đinđića. To su činjenice. Gavra je mnogo znao. Kad su posle 5. oktobra počeli čistke u DB-u i uklanjanje potencijalnih insajdera, a posebno posle ubistva Prike, desne ruke Frenkija Simatovića, Gavra je postao uznemiren, pokušavao je da traži neku zaštitu od nas, ali je znao da je Vlada bila slaba. Ovi su to primetili i rekli: “Gavra mora da nestane”, a to što je sa Koštuničinom ženom, po nalogu Stanišića, spremao puč u policiji i DB-u, bio je samo dodatni razlog. Tako je i bilo. Momir Gavrilović je imao rezervisanu kartu za Beč kad ga je pozvala Ljiljana Nedeljković i zahtevala od njega da otkaže let, jer ga predsednik zove na razgovor. Gavra odlazi kod Koštunice, ovaj ga ne prima, makar su tako oni rekli, ali sa njim obavljaju razgovor Ljiljana Nedeljković, Grada Nalić i Rade Bulatović. Posle tog sastanka, njega na stepeništu sreće kolega kome se nesretni Gavra hvali kako je bio kod Voje i još mu kaže: “Vraćam se nazad na najviše mesto”!”

Otkud vama ti detalji? Kako znate sadržaj razgovora Ljiljane Nedeljković i   Gavrilovića?

“Postoje izjave Gavrilovićeve supruge i još dva njegova prijatelja da je na insistiranje Ljilje Nedeljković odložio put u Beč i taj dan je ubijen. Kakav tu još dokaz treba? Ja nisam rekao da ga je ubio Koštunica ili da je pucala Ljilja Nedeljković. Ne! Ali je jasno da je najmanje jedan čovek iz Koštuničinog kabineta znao da će se Gavriloviću desiti to što mu se desilo. I da je naterao ili ubedio Ljiljanu Nedeljković da Gavru pozove baš taj dan i nagovori ga da odustane od puta. Onaj ko je Nedeljkovićevu naterao da Gavru zove, taj je znao da će biti ubijen. Dodatno me u ovom uverenju drži i činjenica da su svi lagali oko prirode tih susreta i krili da su sa Gavrom radili na pripremi puča. Posebna priča su mediji koji su listom stali uz Koštunicu i njegove i osuli drvlje i kamenje po Zoranu i Vladi Srbije, od državne televizije, preko “Blica”, do Slaviše Lekića koji u “Reporteru” pušta svog prijatelja Aleksandra Tijanića da se, kao, brine: “Ko to ubija po Srbiji?”.”

Nezadovoljstvo političkim uticajem kruga oko Koštunice izneo je javno jedino njegov, do tada medijski savetnik, koji nije član DSS, Aleksandar Tijanić, za nedeljnik Identitet: “Nije tajna da sam nezadovoljan srazmerom podrške Srba Koštunici i kolicinom njegovog uticaja na srpske političke prilike. Takode, nije tajna da oko njega postoje osobe koje su veoma zadovoljne baš ovakvim rezultatom… Znalo se ko je najmoćniji, ko je odmah do njega, ko odlučuje, a ko presuđuje”.

Sin Ljiljane Nedeljković, Ratomir Milikić (29) koji je 2008. godine iz skupštinske blagajne naplatio 5,5 miliona i napravio telefonski račun od 800.000 dinara, jedini je Srbin koji je vojsku služio u inostranstvu. Od septembra 2007. do marta 2008. bio je na “redovnom odsluženju vojnog roka” i angažovan na ugovoru o delu u Skupštini Srbije, kao konsultant parlamentarne delegacije pri Savetu Evrope. Na osnovu uvida u skupštinsku dokumentaciju, Press je utvrdio da je Milikić kao redovni vojnik proveo 45 dana u inostranstvu i sa skupštinske blagajne u tom periodu podigao više od 1,5 miliona dinara. Njegova putovanja obezbedio je šef naše delegacije Miloš Aligrudić, šef poslaničkog kluba DSS, koji je opstanak vladajuće koalicije uslovio zahtevima da Milikić obavezno putuje sa delegacijom.

janusevicZORAN JANJUŠEVIĆ je 1992. godine bio običan operativac (ili vozač) u Službi državne bezbednosti u Srpskom Sarajevu. Kako je Zoran Janjušević iz Republike Srpske došao za savetnika za bezbednost u kabinetu Zorana Đinđića? Postoji li uopšte njegova biografija? Njegova uloga kod pokojnog premijera, samo osam godina kasnije, se ne uklapa. Bio je umešan u razne mahinacije u vezi sa prodajom ili upropaštavanjem mnogih firmi po Srbiji. On sam, svedočeći na suđenju za atentat na Zorana Đinđića, pokušao je to da objasni i ispalo je da je tu došao sticajem okolnosti. Da li se savetnik za bezbednost premijera jedne države postaje slučajno? Kasnije, Janjušević se sasvim lepo snašao i u Sloveniji.

Zakon o osnovama uređenja službi bezbednosti ne uvodi profesionalni nador nad radom tajnih službi, a poslanici priznaju da BIA proverava njih, umesto obrnuto. Po zakonu, službe su podređene i odgovorne izabranim vlastima Srbije, a skupštinski odbor nadzire, između ostalog, i usklađenost rada službi bezbednosti sa strategijom nacionalne bezbednosti i strategijom odbrane, koje strategije Srbija trenutno nema ni jednu, ni drugu. Odbor bi po zakonu trebalo da nadzire i zakonitost primene posebnih postupaka i mera za tajno prikupljanje podataka, ali to dosad nikada nije uradio. Predviđeno je da je direktor službe dužan da se odazove pozivu za sednicu Odbora, a ako je sprečen, dužan je da pošalje svog zamenika. Šef BIA, Saša Vukadinović, već po ustoličenju, nije se pojavio na sednici Odbora posle hapšenja Radovana Karadžića, a nije poslao ni svog izaslanika. Šef BIA Rade Bulatović izlazio je pred odbor godišnje, a šefovi vojnih službi nikad. Ministar odbrane Dragan Šutanovac priznao je da ne može da kaže da su službe bezbednosti pod potpunom kontrolom, „jer nemamo mehanizme kao što je generalni inspektorat“. Član Odbora za bezbednost Aleksandar Čotrić otkrio je da mu je rečeno da BIA nikada neće prihvatiti temeljno reorganizovanje, jer niko ne želi da ostane bez posla. Srbija bi, smatra on, trebalo da ima generalnog inspektora tajnih službi, ali samo kada bi on imao stvarnu ulogu. Da li i neodgovornost sistema bezbednosti nastaje slučajno?

NASTAVAK SLEDI.....SRPSKI POSLOVNI KLUB I ČLANARINA OD 100 000 EUR GODIŠNJE

 

Ostavite komentar

Sva polja oznacena sa * su obavezna

Captcha
decembar 22, 2018
imperio 10
Prilozi saradnika Neo Marx

Demokratija Američke Administracije - Saopštenje Vlade Bolivijske Republike Venecuele

Vlada Bolivarske Republike Venecue obaveštava da je dana 12. decembra, na konferenciji za novinare međunarodnih medija, predsednik Republike Nikolas Maduro Moros objavio niz informacija koje otkrivaju postojanje novog plana za podrivanje demokratske…
jun 22, 2018
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/5FB856F7-9E22-4522-9384-E2C1F0AD502A_w1023_r1_s.jpg&w=246&h=150&zc=1
Iz našeg ugla - KPS Neo Marx

Izdaja Srbije

Da bi naši čitaoci lakše i u potpunosti razumeli “igre” oko Kosova i Metohije i veličinu izdaje “srpskih” vlasti, moramo se vratiti malo unazad. Uvođenjem “demokratije” u srpsko društvo, izvršena je prva i najveća prevara. Dobili smo politikante pod potpunom…

Promena svesti

maj 05, 2018 10223
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/48pl_6hg-650x450.jpg&w=90&h=64&zc=1
Srpska napredna stranka nije normalna politička organizacija.Od kako je stvorena…

„IZBORI“

mar 18, 2018 10449
izbori
Šteta je trošiti reči na beogradske ili bilo kakve „izbore“ u okupiranoj zemlji kao što…

Hajdegerova filozofija u svetlu životvornog humanizma

jan 20, 2018 17453
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/735491duci_simonovic.jpg&w=90&h=64&zc=1
Studija koja se nalazi pred čitaocem nije proizvod stvaralačke radosti, već stvaralačke…

Komunistički Pokret Srbije - Karakter i ciljevi

nov 29, 2017 9717
communist
Zar smo zaista toliko naivni da ćemo poverovati da će najpokvareniji i najnemoralniji…

Izdvajamo