29
pet, mar

Analize
Typography
  • Smaller Small Medium Big Bigger
  • Default Helvetica Segoe Georgia Times

8719946Marksova kritika kapitalizma u svojoj biti je misao socijalističke revolucije. To je osnovna ideja na osnovu koje i u odnosu prema kojoj može da se odredi autentičnost „marksističkog“ predznaka. Stav da je „ispravna teorija svest prakse koja menja svet“ pretstavlja samosvest Marksove revolucionarne misli. Na njenom temelju i u odnosu prema njoj (i) Marksove ideje dobijaju marksističku legitimnost. Ne odgovaraju svi Marksovi stavovi njegovoj teoriji revolucije. Marksova misao nije od svojih početaka bila teorija socijalističke revolucije, već je to postala pod uticajem razvoja kapitalizma i radničkog pokreta. Postajanje proletarijata u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama Evrope političkom snagom koja je u stanju da menja svet uslovilo je postajanje Marksove misli teorijom socijalističke revolucije.

Po Marksu, egzistencijalna i samim tim opšte-društvena kriza zasniva se na ekonomskoj krizi kapitalizma koja proističe iz toga što su proizvodni (svojinski) odnosi postali ograničenje za razvoj proizvodnih snaga. Na to nedvosmisleno upućuje Marksov stav iz Priloga kritici političke ekonomije koji pretstavlja kamen-temeljac njegove teorije revolucije: „Materijalne proizvodne snage društva dolaze u protivurečje spostojećim proizvodnim odnosima koji postaju njihovi okovi. Tada nastupa epoha socijalne revolucije.“ Radnička klasa je „uklještena“ između proizvodnih snaga i proizvodnih (svojinskih) odnosa. Klasna svest nalaže radniku da se ne bori za ukidanje kapitalizma sve dok ovaj razvija proizvodne snage i dok mu obezbeđuje egzistenciju. Budući da je kapitalistički način razvoja proizvodnih snaga progresivan, borba radnika protiv kapitalizma dok on razvija proizvodne snage pretstavlja kočnicu progresu i stoga je neprihvatljiva. Istovremeno, ne može se stvoriti socijalistički poredak,koji pretstavlja konačno prevazilaženje kapitalizma, ukoliko kapitalizam nije iscrpeo svoje razvojne moći.

U tim uslovima revolucija se ne zasniva na objektivnim istorijskim uslovima, već na političkom voluntarizmu.Uklanjanje buržoazije sa političke scene od strane proletarijata ima istorijsku legitimnost tek onda kada buržoazija postane reakcionarna snaga, a to znači kada kapitalizam iscrpi sve mogućnosti razvoja proizvodnih snaga i kada buržoazija represivnim sredstvima nastoji da odbrani privatnu svojinu koja je postala kočnica za razvoj proizvodnih snaga. Proletarijat može, po Marksu, da postane „grobar“ kapitalizma samo na temelju ekonomske i na toj osnovi opšte društvene krize koja se može razrešiti samo radikalnim iskorakom iz kapitalističkog sveta.                                                  

image46Previđajući da je kapitalizam u svojoj biti destruktivni poredak, Marks je prevideo specifičnost dijalektike kapitalizma. Po njemu, razvoj kapitalizma podrazumeva razvoj protivurečnosti između proizvodnih snaga i proizvodnih (svojinskih) odnosa, ali ne između kapitalističkog razvoja proizvodnih snaga i prirode kao životvorne celine, kao i čoveka kao prirodnog i ljudskog bića. Uprkos Marksovim kritičkim stavovima koji ukazuju na pljačkaški i pustošeći odnos kapitalizma prema zemljištu, za njega je kapitalizam progresivan sve dok razvija proizvodne snage.Zapravo, po Marksu problem nije u kapitalističkim proizvodnim snagama i pogubnim posledicama njihovog razvoja, već u ograničenim mogućnostima proizvodnih odnosa, što znači kapitalističke privatne svojine što će zaustaviti razvoj proizvodnih snaga i „prinuditi“ kapitalizam na „samoukidanje“. Pokazalo se da upravo razvoj proizvodnih snaga na temelju privatne svojine stvara sve dramatičniju egzistencijalnu i time opšte-društvenu krizu budući da se zasniva na sve intenzivnijim uništavanjem prirode i čoveka kao ljudskog i biološkog bića. Sve dramatičnije propadanje sveta ukazuje na to da su kapitalistički „progres“ i opstanak čovečanstva suprotstavljeni. I Marksovi stavovi oprekomernomiscrpljivanju zemljišta upućuju na zaključak da upravo ekonomski razvoj kapitalizma sve dramatičnije ugrožava opstanak čovečanstva. Na osnovu toga sledi da bi radnici trebalo da se bore protiv ekonomskog razvoja kapitalizma, a to znači protiv kapitalističkog načina razvoja proizvodnih snaga, a ne da „čekaju“ da proizvodni (svojinski) odnosi postanu prepreka za razvoj proizvodnih snaga.Savremena socijalistička revolucija moguća je kao posledica egzistencijalne krize koju stvara kapitalizam, ali istovremeno i kao brana koja treba da spreči da kapitalizam do te mere uništi životnu sredinu i u toj meri poremeti klimatske prilike da čovečanstvo više ni na koji način neće moći da spreči uništenje života na Zemlji. Savremena socijalistička revolucija ne može da ima aposteriorni i esencijalni, već apriorni i egzistencijalni karakter.

Postajanjem kapitalizma totalitarnim destruktivnim poretkom Marksovoshvatanje socijalističke revolucije je prevaziđeno.Marks ne dolazi do pojma socijalističke revolucije u odnosu prema kapitalizmu kao totalitarnom destruktivnom poretku, već u odnosu prema kapitalizmu kao eksploatatorskom poretku koji ima „revolucionarnu“ prirodu. Za Marksa socijalistička revolucija je poslednja revolucija u istoriji čovečanstva i kao takva pretstavlja završni čin u borbi čoveka za slobodu. Istovremeno, držeći se egzistencijalnog apriorizma, Marks u socijalističkoj revoluciji ne vidi početak otsudne borbe za opstanak čovečanstva, već okončanje istorijskog procesa spajanja čoveka sa prirodom i početak prave istorije čovečanstva. Sledeći tu ideju, Gajo Petrović, jedan od najistaknutijih predstavnika jugoslovenskepraksis filozofije, u Marksovom shvatanju revolucije vidi prevazilaženje socijalno-političkog momenta i konačno rešenje odnosa čoveka prema prirodi i prema sebi kao prirodnom biću. U tom smislu, socijalistička revolucija je „bit bivstvovanja“ (Mišljenje revolucije). Međutim, konkretna „bit bivstvovanja“ ne može se dobiti na osnovu apstraktne predstave prirode i čoveka, već u odnosu prema totalitarnoj i destruktivnoj kapitalističkoj praksi. Kapitalistički „progres“ doveo je čovečanstvo na ivicu provalije i time „razrešio“ sve protivurečnosti kapitalizma i doveo kritiku kapitalizma do kraja. Kapitalizam ne oslobađa čoveka zavisnosti od prirode već ga, uništavajući prirodu, čini sve zavisnijim od nje. On ne samo da ne stvara mogućnosti za „skok iz carstva nužnosti u carstvo slobode“, već stvara novo – destruktivno i na toj osnovi totalitarno carstvo nužnosti. Tek u odnosu prema pogubnim posledicama razvoja kapitalizma i u odnosu prema njegovim destruktivnim potencijalima socijalistička revolucija može da dobije konkretnu istorijsku dimenziju. Ona nije početak istinske slobode čoveka, već početak otsudne borbe za opstanak čovečanstva sa kojom će biti sanirane posledice kapitalističkog uništavanja prirode i čoveka i to na takav način, da se stvore mogućnosti za oslobađanje čoveka od prirodne stihije i od klasnog društva, kao i za realizovanje njegovih univerzalnih stvaralačkih moći i za stvaranje od društva bratske zajednice slobodnih ljudi.                        

may-dayMarks dolazi do ideje socijalističke revolucije polazeći od idealizovanog antropološkog modela čoveka kao univerzalnog stvaralačkog bića slobode, a ne od konkretne prirode kapitalizma kao destruktivnog poretka i u tom kontekstu od potrebe da se spreči uništenje života na zemlji.Karakter proleterske revolucije ne određuje se više prema humanističkim idealima, kao što je to kod Marksa, već je uslovljen egzistencijalnim izazovima koje kapitalizam kao totalitarni destruktivni poredak namaće čovečanstvu. Od samog nastanka kapitalizma destrukcija je imanentna njegovoj biti, ali je sa nastankom "potrošačkog društva" destrukcija postala njegova dominirajuća odlika. Sve je realnija opasnost da čovečanstvo, kao i živi svet, postane „kolateralna šteta“ kapitalističkog „progresa“. U tom kontekstu treba sagledati i razvoj savremenog radničkog (socijalističkog) pokreta i strategiju i taktiku borbe protiv kapitalizma. Jedno je kada je revolucija uslovljena ekonomskom krizom, a drugo kada je revolucija uslovljena sve pogubnijom ekološkom krizom. Svest o destruktivnoj prirodi kapitalizma postala jenužan uslov za razvoj savremenog svetskog anti-kapitalističkog pokreta. Sve dramatičnija ekološka kriza stvara uslove za radikalizovanje kritike kapitalizma i za radikalizovanje političke borbe koja teži očuvanju života na planeti i stvaranju novog sveta. Otuda je od prvorazrednog značaja razvoj životvornog uma koji treba da stvori takav politički pokret, koji će uništiti kapitalizam pre nego što on u toj meri uništi prirodu da čovečanstvo više neće moći da uspostavi ekološku ravnotežu koja pruža mogućnost da opstane. Kada se ima u vidu da je kapitalizam po svojoj prirodi destruktivni poredak, nameće se zaključak da vreme za obračun s kapitalizmom i za stvaranje novog (socijalističkog) društva ne nastaje kada proizvodni odnosi postanu kočnica za razvoj proizvodnih snaga, kao što to tvrdi Marks, već sa nastankom kapitalizma. Na to jasno ukazuje Furijeova kritika (kapitalističkog) progresa koja upozorava da se on zasniva na uništavanju životne (prirodne) sredine, što znači da ima antiegzistencijalni karakter.

Savremena kritika kapitalizma i politička borba protiv kapitalizma treba da se suprotstave ne samo aktuelnim, već pre svega potencijalnim opasnostima za opstanak čovečanstva koje stvara kapitalizam. Ako se dozvoli da planetarni eko-sistem propadne do te mere, da na najneposredniji način ugrozi opstanak čoveka da bi se ljudi digli protiv kapitalizma, onda je sudbina čovečanstva zapečaćena. U ovom kontekstu, postaje očigledna pogubnost „ekoloških projekata“ koji nastoje da saniraju posledice kapitalističkog „progresa“ putem tehničkih sredstava i na tehnički način. U krajnjem, oni služe da se suzbije anti-kapitalistički pokret koji teži iskorenjivanju uzroka uništavanja života na planeti i obračunu s iluzijom da se, na temelju kapitalističkog progresa, naučnim i tehničkim sredstvima može obezbediti opstanak prirode i čovečanstva. „Ekološki“ tehnički izumi postaju sredstvo sa kojim kapitalisti kupuju vreme kapitalizmu i na taj način skraćuju vreme u kome (još uvek) može da se uspostavi ekološka ravnoteža i na taj način spreči uništenje čovečanstva. Istovremeno, „adaptacija“ čoveka na veštačke klimatske uslove dovodi do takvih promena u njegovom organizmu, da on gubi sposobnost preživljavanja u prirodnim životnim uslovima. Na kapitalistički način degenerisanom čoveku zdrava prirodna sredina postaje smrtni neprijatelj.

Ekonomska kriza može da ubrza raspad kapitalizma i na taj način spreči da kapitalizam uništi život na planeti u toj meri da će opstanak čoveka biti nemoguć. Međutim, ekonomska kriza sama po sebi ne proizvodi nužno revolucionarnu svest kod potlačenih radnih slojeva. Najubedljiviji dokaz za to je stvaranje fašizma u Nemačkoj, i drugim evropskim zemljama, na temelju ekonomske krize kapitalizma iz 1929. godine. Ekocidna kapitalistička praksa stvara mogućnost da se stvori novi fašistički varvarizam koji će, rukovodeći se logikom „ili mi ili oni“, uništiti milijarde „prekobrojnih“ da bi najmoćnije kapitalističke korporacije ovladale svetskim sirovinskim i energetskim resursima. Teorija o „zlatnoj milijardi“ upućuje na način na koji najmoćniji kapitalistički klanovi planiraju da „reše“ sve dramatičniju ekonomsku i ekološku krizu. Isto tako, slepo verovanje da će ekonomska kriza sama po sebi da pokrene radnike u revoluciju može da dovede do toga da radnici, kao prirodna i ljudska bića, budu uništeni pre nego što se pojave na poslednjem istorijskom bojištu na kome se odlučuje o sudbini čovečanstva. Jedan od najvažnijih zadataka levice je da spreči da se nezadovoljstvo radnih slojeva, koje stvara kapitalizam, pretvori u sredstvo za uspostavljanje kapitalističke diktature – kao što je to bilo u Evropi u vreme velike ekonomske krize iz 1929. godine.                                                  

Uništavajući sve intenzivnije život na planeti, kapitalizam stvara sve veću egzistencijalnu strepnju koja će se, ukoliko ne bude stvoren novi poredak koji će se zasnivati na racionalnom odnosu prema prirodi, pretvoriti u egzistencijalnu panikukoja će dovesti do toga da će čovek biti spreman da podrži sve mere, bez obzira na njihovu valjanost i opravdanost, za koje veruje da će da mu obezbede opstanak. Vladajući poredak manipuliše strahom od „ugroženosti“.To je, zapravo, egzistencijalni strah sa kojim kapitalisti manipulišu tako, da izazivaju sukobe između ljudi, rasa, nacija, religioznih zajednica... Isto su radili nacisti. Strah od egzistencijalne neizvesnosti, koju je prouzrokovala ekonomska kriza kapitalizma, pretvoren je putem nacističke propagandne mašinerije u strah od „judeo-boljševizma“. Uništenje „judeo-boljševizma“ postalo je putem fokusirane propagande fiksacija: uništenjem „neprijatelja“ čovek se „oslobađa“ egzistencijalnog straha koji izaziva kapitalizam. Radi se o ciljanojsublimaciji i u tom kontekstu „neprijatelj“ dobija one karakteristike koje na najefikasniji način mogu da izazovu željenu reakciju aktiviranjem dvaju najvažnijih instinktivnih potsticaja: egzistencijalnog straha i potisnute seksualne energije. Pojava Hitlera izazivala je kod Nemaca histeričnu reakciju koja je imala orgazmički karakter. Danas je strah daleko veći jer se radi o biološkom propadanju bele rase, o sve dubljoj ekonomskoj krizi i sve težoj borbi za dobijanje radnog mesta, o sve pogubnijim klimatskim promenama, o iscrpljenim energetskim i sirovinskim resursima, o redukovanom tržištu, o propadanju „američkog sna“ koji podrazumeva neprestano uvećavanje potrošačkog standarda…

Banner - Socialist RevolutionSve bespoštedniji život i sve neposrednija opasnost od nestanka lišava čoveka ljudskosti i time osećanja bliskosti i solidarnosti sa drugima. Kao što nemački malograđani u vreme Hitlerovog „prodora na Istok“  nisu hteli da znaju za stravične zločine nemačke soldateske, tako današnji malograđani najrazvijenijih kapitalističkih zemljama ne žele da znaju za stravične zločine koje kapitalističke kompanije i njihove armije plaćenika (koje su objedinjene u NATO-u) svakodnevno čine širom planete, i svesno se utapaju u kapitalističko destruktivno ništavilo ponizno prihvatajući gubitak svojih osnovnih ljudskih i građanskih prava i stvaranje policijske države. „Potrošačko društvo“ je za malograđane jedini svet u kome mogu da žive i jedini svet o kome mogu da maštaju. Sve dublja kriza kapitalizma ne usmerava ljude koji su degenerisani „potrošačkim“ načinom života da se bore protiv kapitalizma a za humani svet, već da se bore da sačuvaju potrošački standard po cenu da postanu kapitalistički dželati. Neposredna reakcija malograđana na gubitak potrošačkog standarda nije težnja za promenom vladajućeg sistema, već za otimanjem i uništenjem drugih. Oni su svesni da je priča o „terorizmu“ samo maska iza koje se krije nastojanje najmoćnijih kapitalističkih korporacija da ovladaju svetom, ali je prihvataju kao pilulu za umirenje savesti jer im vladajući poredak (još uvek) obezbeđuje relativno visok „potrošački“ standard. Kapitalistički malograđanin bio je i ostao jedan od nosećih stubova fašizmaSistematska proizvodnja tehničkih i bioloških sredstava za masovno uništenje ukazuje na prave namere najmoćnijih kapitalističkih grupacija Zapada. Jedna od najstrašnijih istina, koja ukazuje na svu monstruoznost kapitalizma, je da se opstanak preko šest milijardi „prekobrojnih“ ne zasniva na hiljadama godina dugom razvoju civilizacije i „demokratskim vrednostima“ Zapada, već na tome da je Rusija u stanju da svojim nuklearnim potencijalom za dvadesetak minuta zbriše Evropu i SAD sa lica Zemlje.

Propadanje „potrošačkog društva“ dovodi do pada kupovne moći radnih slojeva i do masovne nezaposlenosti. Nameće se potreba da se kapitalizam stabilizuje na nižem proizvođačko-potrošačkom nivou, s tim što će u proizvodnji i ukupnoj kapitalističkoj reprodukciji, sa daljim razvojem nauke i tehnike, sve više dominirati „bele kragne“. Radne „mase“ iz tradicionalnih branši proizvodnje nisu više sredstvo za ubrzanje reprodukcije kapitala, već ekonomska balast i sve veća politička opasnost za vladajući poredak. Umesto integrisanja radnika u kapitalizam putem potrošačkog načina života, strateški orijentir vladajuće klase postaje uništenje „prekobrojnih“ građana. Sa sve dubljom ekonomskom krizom kapitalizma sve veći broj radnika postaje smrtni neprijatelj kapitalizmu i vladajući poredak će upotrebiti sva sredstva koja su mu na raspolaganju (kriminalizovanje društva, droga, alkohol, zatrovana hrana i voda, uskraćivanje lekova i medicinskih usluga, smrtonosni virusi, sterilizacija i tsl.) da ukloni taj „višak“ i obezbedi opstanak. To je jedan od uzroka savremenog fašizma čije se konture najjasnije naziru u SAD. Radi se o teoriji o „zlatnoj milijardi“ čije realizovanje neće pogoditi samo narode koji se nalaze u zemljama koje spadaju u „periferiju kapitalizma“, već i sve šire radne slojeve u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama. Sve ugroženija egzistencija čovečanstva stvara uslove za to, da se do krajnjosti radikalizuje socijalno-darvinistički životni princip, s tim što nauka i tehnika postaju ekskluzivno sredstvo za obezbeđivanje dominirajućeg položaja kapitalista i za stvaranje takvih veštačkih životnih uslova koji će ih zaštiti od sve ubitačnijih klimatskih promena. Istovremeno, „vladari iz senke“ nastoje da iskoriste nauku i tehniku za stvaranje „novog čoveka“ koji će, sa svojim veštački stvorenim „genetskim svojstvima“ i zahvaljujući vojnoj tehnici sa kojom raspolaže, biti u stanju da istrebi višak „nepodobnih“ i uspostavi globalnu dominaciju. „Terminatori“, „ramboi“, „predatori“ i slične holivudske nakaze, sa kojima se glorifikuje destruktivna moć na kapitalistički način zloupotrebljene tehnike, ukazuju na psihološki profil savremenih kapitalističkih fanatika. Moć vladanja postaje moć uništavanja.

Sudbina građanske klase najbolji je pokazatelj vladajuće tendencije razvoja kapitalizma. Tamo gde se razvija građanska klasa – razvija se kapitalizam; tamo gde propada građanska klasa – propada kapitalizam. Na Zapadu opšte-društvena kriza dobija pred-revolucionarni karakter. Građanska klasa se raspada i stvara se društvo u kome je sve manji broj ljudi sve bogatiji, a sve veći broj sve siromašniji. U toku je proletarizovanje građanske i fašizacija kapitalističke klase. U tom kontekstu, uništava se emancipatorsko nasleđe građanskog društva i smanjuje se prostor za pacifističke političke opcije. Biološko propadanje evropskih naroda dobija sve dramatičnije razmere i postaje jedno od najvažnijih izvorišta fašizoidne histerije. Istovremeno, stvaraju se tehnokratske utopije i apokaliptička svest: mit o svemoći nauke i tehnike, ideja čoveka-kiborga, ideja o napuštanju planete... Zbog globalne „ravnoteže straha“, koja se zasniva na nuklearnim arsenalima SAD i Rusije, nema mogućnost za novi globalni rat koji bi omogućio obnavljanje životne snage kapitalizma. Vojna moć, politička stabilnost i ekonomski razvoj Istočnih zemalja dobijaju prvorazredni značaj jer onemogućava da sve dublja kriza na Zapadu iznedri novu fašističku zver koja će uništiti Slovene i azijske narode. Stvaraju se društveni i politički uslovi da se kriza na Zapadu razreši tako, da se ukine kapitalizam i stvori istinsko socijalističko društvo.                                                                                 

Egzistencijalna kriza osnovni je preduslov borbe za novi svet. Kao što je Prvi svetski rat do kraja produbio protivurečja kapitalizma i stvorio egzistencijalnu krizu iz koje je proistekla radnička pobuna koju su boljševici usmerili na stvaranje socijalističkog društva, tako egzistencijalna kriza koju stvara savremeni kapitalizam treba da bude usmerena na stvaranje komunističkog društva. Kapitalizam uspeva da putem tehnike ublaži neposredno dejstvo ekološkog propadanja planete na čoveka, i da putem potrošačkog načina života i industrije zabave blokira moć rasuđivanja i marginalizuje egzistencijalna pitanja. Sve dramatičnije posledice kapitalističke destrukcije primoravaju čoveka da razvije svoje umne, što znači univerzalne stvaralačke moći, jer jedino putem njih može da sanira posledice kapitalističke destrukcije i stvori humani svet. Borba za razvoj uma je, zapravo, prvorazredna politička borba jer ona pruža mogućnost da se razvije slobodarskobiće čoveka koje je osnov nemirenja s postojećim svetom i izvor vizionarske svesti. Isto tako, kapitalizam stvara mogućnost za uspostavljanje borbene društvenosti. Sve teži životni uslovi primoravaju ljude da izađu iz svojih usamljeničkih jazbina i ujedine se, jer jedino zajedničkom borbom mogu da obezbede svoj opstanak. Ugrožavajući sve intenzivnije opstanak čovečanstva i stvarajući sve veću socijalnu bedu, kapitalizam je doveo do toga da zaoštravanje ekološke krize može da postane neposredni povod za socijalističku revoluciju. Ozbiljnija havarija na nekoj od nuklearnih elektrana u Evropi, kao što je to bilo u Fukušimi, može da pokrene revolucionarni val koji će uništiti kapitalizam.                      

Sveintenzivnije uništavanje prirode; sve veće socijalne razlike i siromašenje radnih slojeva; postajanje države i drugih društvenih institucija sredstvom kapitalističkih grupacija za ostvarivanje njihovih interesa; otuđenje političke sfere od građana i njena privatizacija... - stvara uslove za razvoj širokogp olitičkog pokreta koji će prevazići klasičnu klasnu podelu i klasnu borbu, ali i mogućnost za razvodnjavanje borbe protiv kapitalizma i za usmeravanje menjalačke energijena „ekološke projekte“ koji se svode na beznadežno lečenje posledica koje stvara kapitalizam i na njegovo „usavršavanje“. „Anti-globalistički pokret“ jedan je od potencijalnih oblika borbe protiv kapitalizma. On treba da ujedini sve one političke snage i političke pokrete u svetu koji se suprotstavljaju savremenom imperijalizmu koji ima ne samo genocidni, već i ekocidni karakter. Istovremeno, on treba da ima kritički odnos prema razvojnim programima u bilo kom delu sveta koji se zasnivaju na uništavanju prirode i koji razvijaju potrošački mentalitet.

Najvažniji rezultat ekonomske krize kapitalizma iz 2008. je taj, što je radnička klasa na Zapadu pokazala da nije mrtva kao politička snaga i da je obračun s radnicima kao potencijalno revolucionarnom snagom i dalje najvažnija preokupacija kapitalista. Ekonomska kriza iz 2008. pokazala je da klasni rat u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama nije okončan i da je radnička klasa, nakon dugogodišnjeg tavorenja u „potrošačkom društvu“, u stanju da se obračuna s kapitalizmom i stvori novi svet. U svetlu savremenih zbivanja pokazuje se da je jedan od najpogubnijih „previda“ frankfurtovaca taj, što su otpisali radničku klasu kao mogućeg subjekta društvenih promena.

Postajući totalitarni poredak destrukcije kapitalizam je „prevazišao“ kako princip progresa, tako i princip socijalne pravde i nametnuo princip borbe za opstanak čovečanstva kao imperativ. Nije više samo reč o ugroženosti čoveka kao građanina i radnika, već kao ljudskog i prirodnog bića. Kapitalizam je „preobratio“ istorijsko biće radničke klasei doveo do toga da se njen istorijski zadatak ne sastoji samo u tome da ukine klasno društvo i oslobodi radnike od ugnjetavanja, već da spreči uništenje života i spase čovečanstvo od propasti.Borba protiv kapitalizma kao destruktivnog poretka treba da postane osnov za političku integraciju radnika i za njihovo povezivanje sa onim društvenim pokretima koji se bore za opstanak života na Zemlji. Budući da se radi o globalnom ekocidu, nameće se potreba za globalnom borbom protiv kapitalizma. Ona je najefikasniji i najhumaniji način na koji čovečanstvo može da se ujedini. Borba protiv kapitalizma omogućava da radnička klasa svuda u svetu stekne „punoletstvo“ i postane deo svetskog anti-kapitalističkog fronta. Postajući globalni poredak destrukcije kapitalizam je učinio suvišnim podelu na centar i periferiju svetske revolucije. Svako mesto na planeteti na kojem se vodi borba protiv kapitalizma postalo je centar svetske revolucije.

REVOLUCIONARNO NASILJE                         

8029256733 91c3287568 zPojam nasilja ima istorijsku prirodu. U modernom dobu on se određuje u odnosu prema osnovnim ljudskim i građanskim pravima koja su proklamovana u Francuskoj građanskoj revoluciji i koja pretstavljaju osnov modernog humanizma. U konkretnom smislu, priroda vladajućeg poretka uslovljava prirodu vladajućeg nasilja. U liberalnom kapitalizmu vladajuće nasilje zasnivalo se na principu bellum omnium contra omnes. U monopolističkom kapitalizmu vladajuće nasilje zasniva se na principu „Uništi konkurenciju!“. U njemu ne dominira borba između građana, koji su svedeni na atomizovane privatne subjekte, već borba između mamutskih korporacija. Savremeno vladajuće nasilje uslovljeno je time, da je kapitalizam postao totalitarni poredak destrukcije. Ono ima destruktivni i totalitarni karakter.

Istorijski gledano, nasilje ima emancipatorsku dimenziju. Polazeći od Američke i Francuske građanske revolucije, Marks je došao do zaključka da je „sila babica istorije“. U vreme nastanka kapitalizma, građanski teoretičari insistirali na pravu suprotstavljanja vladajućem nasilju, uključujući i oružanu borbu. Lok i Kant smatraju da slobodni građani nemaju samo pravo da se suprotstave nasilju koje ugrožava njihovu slobodu, već da je suprotstavljanje nasilju njihova najvažnija građanska obaveza. Za Njegoša, „tiranstvu stati nogom za vrat je ljudska dužnost najsvetlija“. Lenjin na tragu emancipatorskog nasleđa građanske misli dolazi do teorije o „neopravdanim“ (osvajačkim) i „opravdanim“ (slobodarskim) ratovima. U Marksovom shvatanju proleterske revolucije nasilje nije cilj, već je sredstvo za obračun s kapitalističkom tiranijom. Razvojem političkih institucija, revolucionarno nasilje postaje samo jedno od mogućih sredstava za ukidanje kapitalizma. Što se tiče Engelsovog zalaganja za „diktaturu proletarijata“, ono je besmisleno jer nakon (istinske) socijalističke revolucije neće biti klasa već samo slobodnih ljudi koji žive od svoga rada.

U savremenom svetu nasilje koje je usmereno protiv kapitalističkog poretka i savremenog imperijalizma dobija oznaku „terorizam“. Rukovodeći se klasnim i kolonijalnim principom, ideolozi kapitalizma ne prave razliku između borbe za slobodu i terorizma, tačnije, oni svode borbu radnika protiv kapitalizma i borbu porobljenih naroda protiv imperijalizma na „terorizam“. U osvojenim zemljama kolonijalni zavojevači borce protiv kolonijalnog jarma nazivaju „banditima“, „ubicama“, „monstrumima“... Pojam „terorizam“ objedinjuje u sebi tradicionalne kvalifikacije boraca protiv klasnog poretka i kolonijalizma. Istovremeno, on podrazumeva i spontano suprotstavljanje gnevnih mladih ljudi kapitalističkom poretku koji ih je lišio budućnosti.                                              

Nije „terorizam“ kada kapitalisti, rukovodeći se gramzivošću, prouzrokuju havarije na nuklearnim elektranama što ima pogubne posledice za živi svet; kada dnevno zapale na hiljade požara u brazilskoj džungli; kada iz aviona sistematski zaprašuju otrovima i teškim metalima zemljište i vodne tokove; kada svakodnevno bace u okeane na hiljade kontejnera punih nuklearnog otpada i kada naftom zagade mora i obalu i pri tom ubiju milione životinja; kada fosfornim bombama spale čitave gradove i kada projektilima punjenim osiromašenim uranijumom kontaminiraju reke i zemljište; kada, zahvaljujući ekonomskom fašizmu, primoravaju ljude da proizvode i konzumiraju zatrovanu hranu i genetski modifikovane žitarice; kada kapitalisti izbace sa posla milione ljudi i primoraju žene da se sterilišu da bi dobile posao; kada najrazvijenije kapitalističke zemlje ekonomskim merama i političkim i vojnim pritiscima unište ekonomije nerazvijenih zemalja i na taj način uzrokuju patnju i smrt desetine miliona dece; kada ljudi bivaju gurnuti u dužničko ropstvo i lišeni osnovnih ljudskih i građanskih prava; kada američki kapitalisti izazivaju ratove i kada stvaraju ratnu histeriju da bi obezbedili opstanak američke vojne industrije; kada CIA stvara terorističke grupe koje služe za izazivanje građanskih ratova i cepanje postojećih država.... - ali je „terorizam“ kada grupa nezadovoljnih mladih ljudi iz pariskih predgrađa, koji žive na marginama društva, polupa stakla na luksuznim automobilima, razbije izloge prodavnica u elitnim delovima grada, ili gađa kamenicama oklopljene i do zuba naoružane policajce koji štite vladajući poredak koji stvara socijalnu bedu i uništava život.

Kapitalizam se obračunava s emancipatorskim nasleđem građanskog društva i proizvodi oblike političke borbe koji imaju destruktivni karakter. Savremeni „terorizam“ je na kapitalistički način degenerisani oblik borbe protiv kapitalizma, što znači destruktivno nasilje koje se koristi sredstvima i metodima kapitalizma koji samo doprinose intenziviranju procesa destrukcije. On je jedan od oblika u kome se pojavljuje vladajući duh destruktivnog kapitalističkog iracionalizma. On ne teži stvaranju novog, već uništenju postojećeg sveta. To je suštinska razlika između revolucionarne borbe i terorističkih akcija. U terorističkom nasilju ne dominira vizionarska svest već fanatizam koji je posledica sve bespoštednijeg uništavanja čitavih naroda od strane najmoćnijih kapitalističkih korporacija. Tipičan primer je „islamski terorizam“: on jeneminovna posledica sve agresivnijeg nastojanja Zapada da uništi muslimane i ovlada naftnim izvorima.

Sve dublja egzistencijalna kriza sveta stvara uslove za razvoj religioznog fanatizma koji ima fatalistički i destruktivni karakter. Za fanatike koji glorifikuje iluzorni svet „na nebu“ ovozemaljski svet pretstavlja samo odskočnu dasku za odlazak „u večnost“. Ubijanjem „nevernika“ stiče se ulaznica za„rajske vrtove“. Terorizam koji je zaodenut velom religioznog fanatizma zasniva se na anti-egzistencijalnom nihilizmu. Međutim, samo naivan čovek može da veruje da će iskorenjivanjem religije biti iskorenjeno nasilje. Preko 99% mladih „terorista“ nije pročitalo ni jednu knjigu religioznog sadržaja koje Mišel Onfre, u Ateološkoj raspravi, proglašava za izvor njihovog nasilništva. Istovremeno, gotovo svim „teroristima“ na Zapadu glavna duhovna hrana su proizvodi kapitalističke industrije zabave: holivudski filmovi, kompjuterske „igrice“ i sportske predstave u kojima je nasilje dobilo spektakularnu dimenziju. Onfre „previđa“ najvažnije: nasilništvo mladih je uslovljeno prirodom vladajućeg poretka i njihovim položajem u društvu. Ono je posledica toga što su mladi, pogotovu oni koji žive u getima, svedeni na „prljavu“ radnu snagu i „huligane“. Onfreova namera je očigledna: prebacujući odgovornost na religiju, on lišava vladajući kapitalistički poredak odgovornosti za sve veće nasilje u društvu. Istovremeno, on ne pravi razliku između nasilničkog karaktera i nasilničke svesti. Isto tako, on ne pravi razliku između nasilništva mladih kao imitiranja modela ponašanja i nasilništva kao izraza nezadovoljstva postojećim svetom. Destruktivno ponašanje mladih je na kapitalistički način degenerisani oblik ispoljavanja njihovog opravdanog nezadovoljstva svojim životom i svetom u kome žive. Onfre, poput vladajućih religija, prikriva pravu prirodu monopolističkog kapitalizma i poseže za „antropološkim argumentom“ koji drži čoveka u socijalno-darvinističkoj ravni koja je karakteristična za liberalni kapitalizam. Onfre: „Ono primitivno još postoji u post-modernom, životinja i dalje traje u čoveku, zver ostaje u homo sapiensu...“

Onfreu na pada na pamet da ukaže na to, da se država i pravni sistem, kao i druge institucije kapitalističkog društva, ne suprotstavljaju  nasilju, već su regulativni mehanizmi kapitalizma kao nasilničkog (destruktivnog) poretka. Tipičan primer su pravila fair-playa u sportu. Pod "nasiljem u sportu" podrazumeva se ono ponašanje koje prekoračuje pravilima utvrđene granice „sportske borbe“. Nije nasilje ukoliko bokser, „na propisani način“, udarcem u glavu usmrti svog „protivnika“, ali je nasilje ukoliko ga nogom udari u zadnjicu. U prvom slučaju, biće proglašen „šampionom“; u drugom slučaju, biće diskvalifikovan. Nasilje nije ono ponašanje koje ugrožava slobodu i život čoveka, već vladajući poredak. Sport je spektakularna reklama destruktivnog nasilja i kao takav je poziv na nasilje. „Vrhunski sportisti“, koji se služe najgorim oblicima destruktivnog nasilja, postali su „idoli“ mladih. Sportom se uništavaju međuljudski odnosi koji se zasnivaju na solidarnosti i vizionarska svest i mladi bivaju uvučeni u kapitalističku vrednosnu i životnu sferu. Nije slučajno što je sport najmilije čedo kapitalizma.

„Borba protiv terorizma“ je ideološka maskasa kojom nastupa američki imperijalizam, koja odgovara nacističkoj „borbi protiv judeo-boljševizma“ koja je bila pokriće za uništenje Jevreja i Slovena i za osvajanje „životnog prostora“ (Lebensraum) za nemački kapital. Ona je izgovor za uspostavljanje „novog svetskog poretka“ koji se zasniva na američkom imperijalizmu. Oni koji terorišu svet, u formi „borbe protiv terorizma“ nastoje da se obračunaju sa svakim ko ugrožava njihovo nastojanje da svet pretvore u koncentracioni logor. „Borba protiv terorizma“ je, zapravo, borba Zapada da stekne monopol nad nasiljem, a to znači da teror postane ekskluzivno sredstvo Zapada za vladanje svetom. „Zaštita“ koja se nudi od „terorizma“ ima mafijaški karakter: onaj ko ne prihvati čelični zagrljaj "svetskog žandarma" biće izložen najgorem teroru. „Svetski terorizam“ postaje „glavna opasnost koja preti čovečanstvu“ - to neprestano ponavljaju sluge američke politike širom svetada bi se dodvorile svojim gazdama. Kroz odnos prema terorizmu mogu se videti prave ambicije i domašaj američke politike: „borba protiv terorizma“ nema blokovskii ideološki, već globalni ianti-egzistencijalni karakter. Istovremeno, kapitalisti u najrazvijenijim zemljama Zapada nastoje, putem kontrolisanih informacionih medija, da izazovu egzistencijalnu paniku koja treba da dovede do toga, da građani bespogovorno prihvate takvu „zaštitu od terorističke opasnosti“ koja podrazumeva da budu lišeni osnovnih građanskih i ljudskih prava. Na delu je totalitarna „integracija društva“ pod dominacijom najreakcionarnijih političkih snaga. Desetine miliona kamera, prisluškivanje, čipovanje građana poput čipovanja pasa i žigosanja stoke, upadanje u stanove, kidnapovanje, mučenje, „tihe“ likvidacije, totalna kontrola medija, razmeštanje specijalnih vojnih jedinica po gradovima, stvaranje koncentracionih logora... „Borba protiv terorizma“ je, zapravo, oblik u kome kapitalisti zavode ogoljenu diktaturu.

Ekocid je napogubniji oblik kapitalističkog terora. To je ništeće nasilje. „Potrošačko društvo“ je najviši stepen u razvoju kapitalizma kao ekocidnog poretka. U “konzumerskoj” fazi razvoja destruktivni potencijali kapitalizma doživeli su metastazu i on je postao totalitarni destruktivni poredak. Zapravo, sam na kapitalistički način uslovljeni život postao teror nad čovekom. Svaki segment društvenog života i svaki deo prirode podređeni su destruktivnom procesu kapitalističke reprodukcije. Kada sam život postane teror nad čovekom, onda je besmisleno nastojanje da se terorizam definiše u normativnoj ravni i reguliše zakonima.

Tvrdnja Oskara Negta da je „vreme izlaska na barikade prevaziđeno“ samo doprinosi depolitizovanju potlačenih radnih slojeva u vreme kada je kapitalizam ušao u poslednju fazu obračuna s životom na planeti i kada je, shodno tome, borba protiv kapitalizma postala egzistencijalni imperativ. Umesto da tendencija razvoja kapitalizma uslovljava njegovu kritiku, kao i oblike političke borbe protiv kapitalizma, kod Negta „prosvetiteljska“ (pacifistička) politička opcija uslovljava prirodu kapitalizma. U tom kontekstu, iz rasprave su uklonjena ona pitanja koja ukazuju na pravu (destruktivnu) prirodu kapitalizma i odgovori se daju samo na ona pitanja koja ne obezvređuju ponuđenu političku opciju. Konkretno, radnike i njihovu decu treba „učiti demokratiji“. U konačnom,Negtova koncepcija pre svega vodi računa o tome, da se ne dovede u pitanje ekonomska i politička stabilnost Nemačke, a to znači da radnici ne krenu u otvorenu klasnu borbu. Praktično, njegova opcija vodi očuvanju kapitalističkog poretka u kome je uspostavljena „podnošljiva“ eksploatacija radnika i takva „socijalna država“ koja nezaposlenima omogućava da ne umru od gladi i koja treba da sačuva „socijalni mir“. Ukinuta je politička borba radnika, a njihova „klasna borba“ svodi se na sindikalnu borbu čiji je cilj da radnici što bolje prodaju svoju radnu snagu kapitalistima. Radi se o tipičnoj socijalno-demokratskoj političkoj opciji koja jeu vreme Vajmarske republike omogućila Hitleru da dođe na vlast, a danas omogućava kapitalistima da uništavaju prirodu, biološki opstanak evropskih naroda i emancipatorske potencijale građanskog društva.

Postajanje kapitalizma totalitarnim poretkom destrukcije, i u tom kontekstu uništavanje emancipatorskog nasleđa građanskog društva i čoveka kao humanog i biološkog bića, pretstavlja nezaobilazno polazište kako za kritiku kapitalizma, tako i za političku borbu protiv kapitalizma. Ne može politička procena mogućeg društvenog zbivanja da bude polazište u kritici kapitalizma. Takav pristup je neprihvatljiv ne samo zbog istine, već je pre svega iz egzistencijalnih razloga. Nezavisno od toga šta u konkretnom političkom trenutku može da se uradi, priroda kapitalizma mora da bude polazište u kritici kapitalizma. Nije „voluntarizam radikalne političke svesti“ taj koji proizvodi „juriš na barikade“ (Negt), već sve dramatičnije uništavanje života od strane kapitalizma nameće „juriš na barikade“ kao legitimni oblik političke borbe protiv kapitalizma. Bez spremnosti radničke klase da izađe na barikade, sve druge političke opcije same po sebi su proizvođenje političke galame koja ništa bitno ne može da promeni.Militarizacija radničke klase i mladih na temelju borbe za opstanak života na planeti i na temelju humanističke vizionarske svesti ima prvorazredni egzistencijalni značaj. Umesto pacifističkog vaspitanja, kod mladih treba razviti volju za borbu protiv kapitalizma i za stvaranje humanog sveta. Imajući u vidu da ekonomska kriza kapitalizma pogađa sve veći broj ljudi, kao i da dovodi do biološkog propadanja naroda koji žive u najrazvijenijim kapitalističkim državama, „odlaganje“ radikalne političke opcije može da dovede do stvaranja takve „političke klime“ koja će iznedriti novi fašizam. Istovremeno, bez političkog organizovanja i svakodnevnog političkog angažmana radnika, juriš na barikade ne može da ima istinski revolucionarni, što znači vizionarski, već pobunjenički i rušilački karakter. Revolucionara borba nije samo borba protiv vladajućeg poretka, već i borba za humani svet.

4699 1069542224161 378828 nPojam revolucionarnog nasilja treba odrediti po principu da se do konkretne humanosti može doći u odnosu prema konkretnoj nehumanosti.Drugim rečima, priroda kapitalizma kao totalitarnog destruktivnog poretka uslovljava prirodu borbe protiv kapitalizma. Ukoliko se to nema u vidu, zalaganje za „humanizam“ postaje isprazna „humanistička“ retorika. U savremenom svetu pojam nasilja izlazi iz okvira morala i politike i pojavljuje se u egzistencijalnoj sferi. Ne mogu više humanistički ideali modernog društva, koji su afirmisani u Francuskoj građanskoj revoluciji, da budu polazište u borbi protiv kapitalizma. Isto tako, savremena kritika kapitalističkog nasilja ne može da bude ograničena na klasne i međuljudske odnose, već mora imati u vidu opstanak čovečanstva. Kapitalistička nehumanost ima antiegzistencijalni karakter. Otuda savremena humanost ne može da ima samo slobodarsku, već pre svega egzistencijalnu prirodu. Kao totalitarni poredak destrukcije kapitalizam je dao novi kvalitet razvoju društva: mogućnost konkretne slobode čoveka ne pojavljuje se više u odnosu prema ropstvu, već u odnosu prema sve realnijoj mogućnosti uništenja sveta. Borba za slobodu čoveka postala je borba za opstanak čovečanstva.

Kapitalizam je dovukao čovečanstvo na ivicu provalije i na taj način je ukinuo prostor za političke igre sa kojima se kupuje vreme kapitalizmu. Sve bespoštednije uništavanje života primorava čoveka da učini ono što je neophodno da bi sprečio uništenje čovečanstva. Čovek postaje žrtva kapitalizma i na taj način, što ga kapitalizam primorava da upotrebi i ona sredstva u borbi za opstanak života koja su strana njegovom ljudskom biću i koja ne odgovaraju viziji humanog društva. Sve dramatičnije uništavanje sveta dovodi do toga, da pitanje revolucionarnog nasilja postaje sve manje etičko, a sve više prvorazredno egzistencijalno pitanje.

Na poslednjem istorijskom bojištu ostala su dva smrtna neprijatelja: kapitalizam i čovečanstvo. Kapitalizam je odavno krenuo u ništeći rat protiv čovečanstva. Radi se o tome da čovečanstvo krene u opšti rat protiv kapitalizma, što podrazumeva upotrebu svih oblika borbe koji mogu da dovedu do njegovog uništenja.

Ostavite komentar

Sva polja oznacena sa * su obavezna

Captcha
decembar 22, 2018
imperio 10
Prilozi saradnika Neo Marx

Demokratija Američke Administracije - Saopštenje Vlade Bolivijske Republike Venecuele

Vlada Bolivarske Republike Venecue obaveštava da je dana 12. decembra, na konferenciji za novinare međunarodnih medija, predsednik Republike Nikolas Maduro Moros objavio niz informacija koje otkrivaju postojanje novog plana za podrivanje demokratske…
jun 22, 2018
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/5FB856F7-9E22-4522-9384-E2C1F0AD502A_w1023_r1_s.jpg&w=246&h=150&zc=1
Iz našeg ugla - KPS Neo Marx

Izdaja Srbije

Da bi naši čitaoci lakše i u potpunosti razumeli “igre” oko Kosova i Metohije i veličinu izdaje “srpskih” vlasti, moramo se vratiti malo unazad. Uvođenjem “demokratije” u srpsko društvo, izvršena je prva i najveća prevara. Dobili smo politikante pod potpunom…

Promena svesti

maj 05, 2018 10225
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/48pl_6hg-650x450.jpg&w=90&h=64&zc=1
Srpska napredna stranka nije normalna politička organizacija.Od kako je stvorena…

„IZBORI“

mar 18, 2018 10451
izbori
Šteta je trošiti reči na beogradske ili bilo kakve „izbore“ u okupiranoj zemlji kao što…

Hajdegerova filozofija u svetlu životvornog humanizma

jan 20, 2018 17456
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/735491duci_simonovic.jpg&w=90&h=64&zc=1
Studija koja se nalazi pred čitaocem nije proizvod stvaralačke radosti, već stvaralačke…

Komunistički Pokret Srbije - Karakter i ciljevi

nov 29, 2017 9721
communist
Zar smo zaista toliko naivni da ćemo poverovati da će najpokvareniji i najnemoralniji…

Izdvajamo