28
čet, mar

Analize
Typography
  • Smaller Small Medium Big Bigger
  • Default Helvetica Segoe Georgia Times

fabrika20ihPosle nešto više od 2 veka kapitalističke dominacije, čovečanstvo se suočava sa nizom međusobno povezanih kriza koje ugrožavaju samo postojanje naše vrste i naše planete. Trećina stanovnika Zemlje nema adekvatnu ishranu, higijenu, zdravstvo i obrazovanje. Svet se suočava sa katastrofalnom energetskom krizom, postojeći resursi su osiromašen, a novi bezbedni i održivi, još uvek nisu razvijeni. U isto vreme, sagorevanjem fosilnih goriva, zagreva se planeta sa potencijalno katastrofalnim klimatskim posledicama za sve nas. Ratovi nastavljaju da pustoše i masovno odnose ljudske živote , a postojanje i razvoj novog oružja za masovno uništenje nosi nesagledive opasnosti i još veće strahote koje dolaze. Ko je odgovoran za ovakvo stanje? Naravno, sistem koji je prethodna dva veka bio dominantan … kapitalizam.

Kapitalizam

Termin „kapitalizam“ je nastao od njegovih najranijih zagovornika, a ne od strane njegovih protivnika. On označava tip društva u kome klasa ljudi koji poseduju industriju (sredstva za proizvodnju) i trgovinu u velikoj meri oblikuju ekonomska, socijalna, kulturna i politička dešavanja. Ova kapitalistička klasa koristi svoju moć da izvuče višak vrednosti od onih koji iznajmljuju svoj rad, naime, od radničke klase.

Kapitalisti, koji poseduju sredstva za proizvodnju (industrijska  postrojenja i mašine, zemljište, energiju i sirovine, itd), plaćaju radnicima nadoknadu u zamenu za njihovu radnu snagu. Ali ljudska bića su sposobna da proizvedu više vrednosti kroz svoj rad od vrednosti nadnice koja im je potrebna da bi mogli da zadovolje osnovne životne potrebe. Ovaj "višak" vrednost prisvaja poslodavac kada se proizvodi tog rada prodaju kao roba po normalnim tržišnim cenama. Prisvajanje viška vrednosti je suština kapitalističke eksploatacije i njegovog postojanja. Ekstremna eksploatacija robovskog rada u kolonijama krajem 18-og i početkom 19-og veka, obezbedila je mnogo sirovina, super-profita i svežeg kapitala od vitalnog značaja za industrijalizaciju i procvat većine zemalja Zapadne Evrope.

Kako se kapitalizam razvijao, rastuće težnje ka maksimiziranju profita dovele su do revolucije u industriji, trgovini, nauci, tehnologiji, kulturi, politici i društvu u celini. U najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, nekoliko velikih kompanija, trustova i njihovih sindikata uspeli su da monopolizuje svaku glavnu granu privrede. Osnova ovog razvoja bilo je učešće i ženskog rada u kući kako bi se stvorio i održao kapacitet radne snage koja treba da proizvede višak vrednosti. Ugnjetavanje žena u društvu, kroz održanje ovakve njihove uloge, postalo je još važnije kako za monopol kapitala tako i radnicima da se organizuju i bore za veće plate.

Kroz spoj bankarskog i industrijskog kapitala formirao se finansijski kapital, banke i druge finansijske institucije počele su da dominiraju industrijom i trgovinom. Finansijski kapitalisti koriste ključne deonice, direktorske položaje i kredite kako bi ostvarili tu kontrolu.

Imperijalizam

kolonizacijaafrikeMonopoli su bili primorani, kako bi sačuvali i uvećali svoj kapital, da investiraju i razvijaju poslove van granica svoje zemlje. Konkretno, oni su preuzeli kontrolu nad sirovinama i jeftinom radnom snagom, čime se unapred umanjuje imperijalistička konkurencija. Sve više i više ovakvih monopola, predstavljenih kao trans-nacionalne korporacije (TNK), lociraju neke od svojih aktivnosti u najmanje jednoj zemlji van svoje matične baze. Ovakvo proširivanje ekonomske moći u već-osvojenim kolonijama i "polu-kolonijama" (nominalno nezavisnim, ali pod stranom ekonomskom dominacijom) su podržavale državne vlasti njihovih "matičnih" država. Tako je kapitalizam, krajem 19. veka, ušao u "imperijalističku" fazu

Glavne karakteristike imperijalizma su dakle:

  • "monopolizacija" (dominacija nad svakom granom nacionalne ekonomije od strane nekoliko gigantskih preduzeća), 
  • među-imperijalističko rivalstvo (konkurencija) i 
  • kolonijalizam ili, u zemljama koje su dobile zvaničnu političku nezavisnost, neo-kolonijalna super eksploatacija.

ratna indutrijaSukob između britanskih, nemački, francuski, ruski i drugih imperijalista kulminirao je u krvoproliću Prvog svetskog rata (1914-1918). U carskoj Rusiji, korupcija i nesposobnost  jedne veleposedničko-policijske države su pomogle stvaranju savezništva između seljačke borbe protiv veleposednika i radničke borbe protiv kapitalizma. Od toga je i izrasla Oktobarska revolucija 1917godine, kroz koju su Boljševici i njihovi saveznici oduzeli političku moć državi i stvorili Sovjetski Savez.


U vodećim kapitalističkim zemljama, zahtev za "totalnim ratom" stimulisao je važne promene u proizvodnim snagama (postrojenja, mašine, energija, rad, tehnologija, itd) i ekonomskim odnosima među društvenim klasama. Država je preuzela kontrolu nad ratnom privredom, promovisala monopolizaciju i metode masovne proizvodnje koje su naglo podigle produktivnost rada. Rat je time ubrzao fuziju između ekonomske moći monopola i političke moći države (vlada i državne službe, parlament, policija i obaveštajne službe, oružane snage, sudovi i zatvorski sistem, lokalna samouprava, itd ).

Rezultat je bio sistem poznat kao "državno-monopolistički kapitalizam". Veliki biznis je počeo da igra značajniju i direktniju ulogu u državno-političkim poslovima, a država da koristi svoju finansijsku, diplomatsku i vojnu moć da zaštiti i promoviše interese monopolista. Kapitalizam je ponovo stabilizovan sredinom 1920 godine. Kapitalistička država mobilisana je u borbi protiv militantnih sindikata i pokušaja revolucije. Proizvodni kapaciteti su rasli brže od platežne (kupovne) moći radničke klase. Ova kontradiktornost je postavila osnove za finansijski krah iz 1929 godine i Veliku depresiju ranih 30-ih. Velika državna intervencija u privredi, uključujući i pripreme za rat, započela obnovu privrede i ublažavanje socijalnih uslova u Britaniji, SAD i drugde.

nacistickipocetakU Nemačkoj, vladajuća klasa okreće se fašizmu (koji je sama stvorila), otvorenoj partijsko-terorističkoj diktaturi u službi monopola kapitala, kako bi podelila i uništila komunistički radnički pokret. To je delom i učinjeno u pripremama za novi imperijalistički rat koji je trebalo da ponovo podeli svet, a u korist nemačkog monopola kapitala. U početku, nacistička Nemačka je bila u mogućnosti da iskoristi anti-Sovjetsko raspoloženje vladajućih klasa drugih imperijalističkih zemalja i ojača svoj ekonomski i vojni položaj. U Britaniji, Francuskoj, Španiji, SAD, Kini i drugde, komunisti su tokom 1930 vodili borbu za stvaranje ujedinjenog fronta radničke klase kao osnovu za širi narodni front protiv dolazećeg fašizma. Sovjetska vlada, međunarodni komunistički pokret i radnička klasa imali su mogućnost da koriste podele unutar imperijalizma, uglavnom između buržoaske demokratije i fašizma, i da spreče ujedinjenje fronta glavnih imperijalističkih sila protiv Sovjetskog Saveza. To je omogućilo poraz fašizma a rat pretvorilo u rat za oslobođenje ljudi. Drugi svetski rat (1939-45) je takođe obeležio pojavu SAD kao vodeće svetske imperijalističke sile, koja je već tad uspostavila svoje kolonije i polu-kolonije u Aziji i Centralnoj i Južnoj Americi.

Druga faza imperijalizma

Sposobnost proširenog socijalističkog bloka na istoku da obezbedi punu zaposlenost i osnovna socijalna prava svojih građana, ojačala je rešenost ljudi u kapitalističkom svetu da ne dozvole povratak u predratne ekonomske uslove. Državni monopol kapitala (Državni kapitalizam) je bio primoran da uspostavi ili proširi povoljnosti i u obrazovnim sistemima. U Velikoj Britaniji, na primer, osnovne industrijske grane i uslužne delatnosti  bili su nacionalizovane u cilju obezbeđivanja  investicija, ekonomskog rasta i pune zaposlenosti. Državni monopol je uspostavljen i u Zapadnoj Nemačkoj, a bio je i kamen temeljac za brži razvoj Japana.

Tako je imperijalizam u kasnim 40-im ušao u svoju drugu fazu, koju karakteriše nacionalna i međunarodna stabilizacija i rekonstrukcija kapitalizma. To je u velikoj meri postignuto primenom modela Državnog kapitalizma koji će regulisati ekonomsku potražnju, promovisati profitabilnost i koordinirati međunarodnu trgovinu i valutne odnose.

Kapitalističke produktivne snage rasla su po stopi bez presedana u periodu od 1950 do 1960, uglavnom zbog naučne i tehnološke revolucije sa svojim širokim razmerama primene računara i mikro-elektronske tehnologije. Nauka i obrazovanje, koji su trebali da podupiru ovu revoluciju, mogli su samo da se organizuju i finansiraju kroz značajno učešće države. Trans-nacionalne korporacije postale su odlučujući monopoli imperijalizma. U potrazi za maksimumom globalnog profita, njihove odluka koje sektore i tržišta treba proširi, šta ugovoriti, koji produktivne snage razvijati, šta je suvišno, određivale su sudbine ne samo radne snage, već i čitavih zajednica, regiona i naroda.

Inter-imperijalistička rivalstvo je moderiralo, zajedničkom cilju, vođenje Hladnog rata protiv Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika, otuda osnivanje Severno-atlantskog pakta (NATO) 1949 godine, i ratova u Koreji i Vijetnamu.

Većina kolonija dobila je najmanju formalno političku nezavisnost tokom posleratnog perioda. Ali glavne imperijalističke sile zadržale su u  velikoj meri ekonomsku kontrolu kroz rad svojih multinacionalnih kompanija i preko međunarodnih tela kao što su Međunarodni monetarni fond (MMF), Svetska banka i preko Opšteg sporazuma o carinama i trgovini. Gde god je to bilo moguće, instalirani su pro-imperijalistički režimi u polu-kolonijama i bivšim kolonijama širom sveta, a brutalna sila korišćena da slomi progresivne, levičarske i anti-imperijalističke pokrete. Samo je SAD, od 1945 do danas, vodila preko 300 osvajačkih ratova. [1]

Neravnomeran ekonomski i politički razvoj kapitalizma je pogoršan na globalnoj skali imperijalističkim intervencijama i poslovanjem multi-nacionalnih kompanija. Dok je kapitalizam ubrzavao razvoj u novo industrijalizovanim zemljama Dalekog istoka,  veliki deo Afrike i Južne Amerike je i dalje padao ili zaostajao u ekonomskom i društvenom razvoju. Zapadni imperijalizam je nemilosrdno pljačkao njihove prirodne resurse, eksploatisao njihov rad i gurao ih u dužničko ropstvo.

U vodećim kapitalističkim privredama, produženi period posleratne ekspanzije - omogućen državnim intervencijama, naučno tehnološkom revolucijom i porastom produktivnosti - bio je zasnovan na strategiji klasne saradnje. Radnici su uživali u sigurnosti radnih mesta, socijalnim beneficijama, pravima zaposlenih i sve većem životnom standardu, a njihovi sindikalni i politički predstavnici samo tražili reforme unutar kapitalizma, ali ne da se on ospori i ukine. Ali ciklične strukturne krize su ponovo sebe potvrdile sada još izrazitije nego kasnih 60-ih. Godine 1973, međunarodna naftna kriza inicirala je jednu takvu cikličnu krizu i istovremeno najavila početak prikupljanja potencijala za današnju ekološku krizu.

Finansijski kapital je bio suočen sa rastućim cenama, pritiskom radničke klase da zadrži životni standard, vojnim i političkim preokretima u Trećem svetu (nedovoljno razvijene i zemlje u razvoju) i kontinuiranim političkim i tehnološkim izazovima iz socijalističkih zemalja. Štaviše, Međunarodni monetarni sistem se raspao 1970, jer su glavne imperijalističke sile tražile konkurentsku prednost kroz devalvaciju valuta. Špekulantstvo je dodatno doprinelo nestabilnosti.

U ovim uslovima, ideolozi, ekonomisti i političari  "Nove desnice" stekli su dominantan položaj u SAD i britanskih krugovima vladajuće klase. Njihov cilj je bio da se obnovi i poveća profitabilnost monopolskog kapitala kroz snažan napad na realne zarade, sindikate, javne i socijalne službe, progresivno oporezivanje, industrije u javnom vlasništvu i komunalna preduzeća, kao i protiv bankarske i finansijske regulative.

Tako je imperijalizam, ranih 1980-ih, započeo prelazak u treću fazu svog razvoja - Neo-liberalizam.

Kontra-revolucija i raspad socijalizma u istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu, kasnih 1980-ih, otvorio je ogromne mogućnosti monopolskom kapitalu da preuzme kontrolu nad resursima, saobraćajnim putevima, komunalnim uslugama i tržištima u bivših socijalističkih zemalja i zemalja trećeg sveta.

Rezultat je bio produženje i dalja svetska imperijalistička ofanziva za maksimiziranjem profita kroz takozvane privatizacije, deregulacije, pojačanu eksploataciju rada i slobodnog kretanja kapitala. Ova imperijalistička "globalizacija" je predstavljena njenim pristalicama i apologetama kao neizbežan ekonomski proces. Međutim, od samog početka taj je proces bio politički vođen od strane predstavnika država monopolističkog kapitalizma.

Nove i postojeće međunarodne agencije i mehanizmi poput Svetske trgovinske organizacije[2], Opšti sporazum o trgovini uslugama(GATS) [3], MMF-a i Svetske banke se koriste za sprovođenje neoliberalne politike. Evropska unija (EU) je odigrala vodeću ulogu u tom procesu, potvrđujući svoj karakter kao unija kapitala, najmoćnijim država monopolskog kapitalizama. Ona nastoji da prevaziđe unutrašnje protivrečnosti i transformiše se u imperijalističke "Sjedinjenih Država Evrope".

Pobornici kapitalističke "globalizacija" nastoje da se suprotstave radnicima dve opcije: ili da pristanu na niže plate, intenzivniji i produžen rad i stalnu nesigurnost zaposlenja,  ali sa nadom da će možda zadržati svoja radna mesta, ili da se tome suprotstave, uz navodno strašne lične posledice,  a i za posledice po nacionalnu ekonomiju.  

Treći Svet i bivše socijalističke zemlje čiji režimi mogu ometati imperijalističku vlast se demonizuju kao "diktatorske“ ili „ nedemokratske“, a često i na osnovu rasističkih pretpostavki. One se optužuju da frustriraju  "međunarodnu zajednicu" (što obično znači SAD i njene saveznice). Shodno tome, misije bombardovanja ili sveobuhvatnih vojnih invazija su pokrenute protiv Iraka, Libana, Somalije, Jugoslavije, Srbije, Libije, Sirije, a sigurno je da ovaj niz neće biti konačan.

natoagresoriŠtaviše, od septembra 2001 navodni teroristički napadi na SAD su korišćeni kao snažan izgovor za pokretanje izmišljene kampanje, "rat protiv terorizma". Američke, britanski i NATO snage proširuju i produbljuju vojni,  imperijalistički, politički i ekonomski uticaj širom regiona  Bliskog istoka, od Severne Afrike do Pakistana, nametnuvši stravični državni terorizam narodima Avganistana i Iraka. Najveće svetske rezerve nafte, zajedno sa vitalnim trasama snabdevanja, nalaze se u ovoj oblasti koja je strateški locirana između Kine, Indije, Rusije i afričkog kontinenta.

Nakon pada Sovjetskog Saveza i završetka Hladnog rata , svet je danas još udaljeniji od mira i blagostanja, imperijalističke sile predvođene SAD i Velikom Britanijom od tada se bave masovnom proizvodnjom naoružanja, kontinuiranim nizom vojnih intervencija (agresijama) i ekspanzijom NATO-a na istok prema granicama Rusije. Kina je skoro potpuno okružena imperijalističkim vojnim savezima i bazama, dok svojih nema ni na jednoj stranoj teritoriji.

Čitava iskustvo i istorija kapitalizma pokazuje da je to sistem dubokih kriza i protivrečnosti. Fundamentalna, nerazrešiva kontradiktornost kapitalizma je ona između proizvodnje, koja ima društveni karakter, i raspodele rezultata rada, koja je zasnovana na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Privredne produktivne snage su organizovane zajedno u složenom, inter-zavisnom sistemu na kojem se zasniva društvo u celini. Ipak u kapitalizmu, ove snage su uglavnom u vlasništvu ili pod kontrolom male grupe ljudi, glavnih akcionara, koji ih usmeravaju da služe usko ličnim i klasnim interesima, a ne za potrebe društva u celini. U svojim pokušajima da maksimiziraju tržišni udeo i profit, kapitalistički poslodavci se bore da podignu produktivnost i smanje plate. Isti proces se dešava i u javnom sektoru, a u cilju minimiziranja oporezivanja profita privatnog sektora i zarada.

Primarna ekonomska osnova klasne borbe dešava se: između kapitalista i njihovih država, koji nastoje da maksimiziraju profit sa jedne strane, i svetske radničke klase koja teži da maksimizira plate i poboljša životni standard sa druge.  

Ipak, kupovna moć radničke klase bi trebala da se održi ili čak poveća s obzirom da se sve proizvedene robe prodaju i ostvaruje profit. Međutim to postaje sve teže, iako se privredni rast pretvara u procvat, a kapitalisti se bore da još više prošire prodaju, proizvodnju i profit. Povećanje plata bi olakšalo situaciju, ali to jede profit i samo podstiče kapitalistu da poveća proizvodnju još više i više, stvarajući tako velike zalihe roba. Ekspanzija privatnih kredita ili javnih rashoda mogu održavati potrošnju na određeno vreme, ali i to mora jednom da se otplati. Dakle, maksimum je dostignut onog trenutka kada radnička klasa više ne može sebi da priušti da kupi sve robe kapitalizma po cenama koje održavaju profitabilnost. Kapitalistička rast neminovno se završava u krizi "prekomerne proizvodnje". Roba se više ne može profitabilno prodavati i kompanije počinju da smanjuju proizvodnju i investicije, što će ponovo dovesti do usporavanja ili recesije. Radnici se otpuštaju, dodatno se smanjuje tražnja u ekonomiji. Proizvodnja zapravo pada, ponekad u iznenadnom padu, i stagnira u depresiji. Društvene produktivne snage su uništene, fabrike zatvorene, a oprema rashodovana i veliki broj radnika je primorani na nezaposlenost.

U svetlu takvih kriza, trend je jačanje monopola, odnosno,  kad jača i veća preduzeća preuzimaju slabija i tako povećavaju svoj udeo na tržištu. Ovo postavlja osnova za ponovno započinjanje ciklusa. To čini na osnovu druge suprotnosti svojstvene kapitalizmu, između potrebe za tehnološkim napretkom i izvora kapitalističkog profita.

fiat kg robotiKompanija uvode novu, moderniju i automatizovaniju (ali i skuplju) proizvodnju kako bi mogle da se takmiče međusobno i zadrže konkurentnost, tako da dosadašnji izvor viška vrednosti u privredi kao celini (živa radna snaga) zauzima sve manji udeo u proizvodnom procesu. To smanjuje opštu stopu profita. Da bi osujetili ovu tendenciju, kapitalizam je u stalnoj potrazi za jeftinijom radnom snagom i sirovinama, većim nivoom produktivnosti, novim profitabilnim aktivnostima i svežim tržištima za svoje proizvode.

To ojačava najokrutnije tendencije velikih kapitalista da podredi najtlačenije slojeve društva, žene, crne radnike i emigrantsku radnu snagu, koristeći ih da potkopa ekonomske uslove  radnika i njihovu sindikalnu snagu.

Nerazdvojive protivrečnosti kapitalizma su intenzivirane i proširene. Njihove posledice su postale još ozbiljnije tokom imperijalističke ere. One zahvataju ne samo ekonomsku, već i socijalnu, kulturnu i političku sferu kapitalističkog društva. Tokom većeg delu 20-og veka, komunisti su bili svesni početka „opšte krize kapitalizma ".

Njene glavne osobine su identifikovane kao:

  • Fatalno zaoštravanje protivrečnosti kapitalizma (pre svega u odnosu na novu ulogu države.
  • Stagnacije i rastuće nestabilnosti privrede i produbljivanja klasnih sukoba). 
  • Degeneracija kapitalističke politike, ideologije, morala i kulture svojom demagogijom, karijerizmom, korupcijom, egoizmom i otupelošću. 
  • Kriza i urušavanje kolonijalnog imperijalističkog sistema. Nastajanje snaga socijalizma, na čelu sa Sovjetskim Savezom i međunarodnim komunističkim pokretom.

Koncept "opšte krize" prikazuje nesposobnost države monopolističkog kapitalizma da prevaziđe krizu, da izdrži socijalne izazove, održi eksploataciju u inostranstvu kroz neo-kolonijalizam, pokrene i održi naučno-tehnološki razvoj i zadržati političku, ideološku i kulturnu dominaciju.

Kontra-revolucija u Sovjetskom Savezu i istočnoj Evropi privremeno je osnažila kapitalizam ideološki, politički i, u manjoj meri ekonomski,  ipak, kriza je i dalje nastavljena.

Na ekonomskom planu, na primer, nedavne regionalne i globalne krize poprimile su suštinski, pa čak i pretežno, finansijski karakter. To zapravo odražava svu parazitsku prirodu monopolskog finansijskog kapitala.

Liberalizacija finansijskih tržišta iz 1980. dovela je do ogromnog prosperiteta u trgovini. Razvoj globalnih dnevnih, finansija, valutnog i robnog tržišta omogućile su eksploziju spekulacije akcijama, deonicama, valutama, robom i finansijskim instrumentima svake vrste. Oštri disbalansi, šokovi i udari su, su od tad ubrzali žestoke kriza, ne samo u finansijskom svetu, već i u proizvodnji. Bankari, špekulanti i „čerupači firmi“  u Evropi uživaju povlašćenu regulativu, atraktivne finansijske „proizvode“, povoljan poreski režim i lak pristup poreskim oazama, a pod zaštitom matičnih država.

dolaradioU Britaniji i SAD, naduvane  kapitalne vrednosti zasnovane na nesigurnim, lažnim i bezvrednim papirima, vezanim za dug i rizik, eksplodirale su se krajem 2007. Privatni i javni dugovi koji su održavali ekonomsku tražnju su presušili, odlažući na neko vreme oštar i iznenadan, ciklični, pad realne proizvodnje.    

Širom razvijenog kapitalističkog sveta, vlade i centralne banke su tada morale da spasavaju finansijske monopole i njihova tržišta, najvećim finansijskim injekcijama u istoriji, koristeći javni novac i javne institucije kako bi to postigle. Ipak, odmah nakon toga, te iste vlade i centralne banke nisu uspele da se mobilišu politički i finansijski i da spasu javne usluge i društveno korisne poslove, pa čak i da uvedu strože nacionalne i međunarodne regulative finansijskog sistema. Umesto toga,  masovna nezaposlenost se 2008 godine vratila na rekordni, posleratni, nivo iz ranih 80-ih.  

Očigledno je da glavne svetske kapitalističke sile nisu u stanju ili ne žele da kontrolišu ogromne anarhističke, parazitske, anti-socijalne finansijske snage, pokrenute kapitalističkom globalizacijom. Od raspada posleratnog sistema međunarodnih propisa, svi pokušaji da se stvore nova finansijska i ekonomska rešenja, nisu uspeli.  

Tako su nepremostive protivrečnosti kapitalističke proizvodnje postale još i dodatno otežane dubokim protivrečnostima kapitalističke razmene na globalnom nivou. Zajedno, one predstavljaju stalnu strukturnu krizu i ekonomsku osnovu kapitalističkog društva.

Kombinovana ekonomsko-finansijska kriza koja je počela 2007, takođe je potvrdila tendenciju ka sinhronizaciji glavnih kapitalističkih ekonomija. Kapitalistička "globalizacija" je teret izlaska iz krize i privrednog rasta svalila na leđa drugih.Kriza imperijalizma, zemlje Trećeg sveta vuče snažno u propast, dok se pogodnosti oporavka i ekspanzije koriste isključivo od strane Trans-nacionalnih kompanija. Monopol kapitala koristi državnu moć da nametne svoje interese i rivalskim kompanijama i narodima trećeg sveta, kroz super-eksploataciju, trgovinsku nejednakost, rat i prinudne masovne migracije. Ova realnost pokazuje još jednu temeljnu kontradiktornost unutar samog kapitalizma: s jedne strane neprestana težnja imperijalista za dominacijom u zemlji i inostranstvu i sa druge, težnja čovečanstva za mirom, samoopredeljenjem i civilizovanim društvom. Ova kontradiktornost je istaknuta činjenicom da, dok je imperijalizam koristio krizu kao priliku za super-eksploataciju Trećeg sveta, Kina je postala glavni pokretač svetske rasta, i to ne samo u zemljama u razvoju.

Razlike u ekonomskom i društvenom razvoju kako naroda tako i čitavih regiona u svetu značajno se povećala tokom poslednjih 20 godina. To je direktna posledica kapitalističko-ekonomske anarhije, odnosno odsustva efikasnog ekonomskog planiranja i saradnje između pojedinačnih preduzeća ili kompanija, u kombinaciji sa nejednakom distribucijom monopola i državnih vlasti između imperijalističkih zemalja i ostatka sveta.

Kapitalistička strukturna kriza je takođe proizvela strukturnu krizu na svetskom nivou

gladibedaOd sedam milijardi stanovnika Zemlje, više od jedne milijarde je teško pothranjena ili gladna. Proizvodnja i distribucija hrane je u posedu trans-nacionalnih korporacija u cilju maksimiziranja profita za najunosnija tržišta, dok vlade zemalja trećeg sveta, zarobljene u ogromne dugove, razvijaju  profitabilnu umesto egzistencijalnu poljoprivredu, što ostavlja domaću populaciju gladnom i siromašnom. U međuvremenu, EU rutinski uništava brda hrane proizvedenih u subvencionisanoj poljoprivredi, a u cilju održanja cena i profita.

Stotine miliona dece i odraslih nemaju pristup medicinskim službama i osnovnoj zdravstvenoj zaštiti. Približno je isti broj nepismenih , većinom žena.

Više od jedne milijarde ljudi nema pristup čistoj i zdravoj pijaćoj vodi kao i uređenoj kanalizaciji, što svake godine prouzrokuje smrt više miliona ljudi od  raznih bolesti izazvanih nehigijenom. Voda i drugi energetski resursi koji mogu biti iskorišćeni za one sa najurgentnijim potrebama se umesto toga, preusmeravaju ili zanemaruju od strane kapitalističkih monopola koji i iz toga traže maksimalnu dobit.

Još je jedna dimenzija, opšte krize kapitalizma, došla do izražaja u poslednjih nekoliko decenija, ona koji ugrožava budućnost i opstanak same ljudske rase. Kapitalistička pohlepa, sebična težnja da se maksimizira profit monopola, sada ugrožavaju naše globalno okruženje i eko-sistem.

Dalji rast emisije štetnih gasova igra glavnu ulogu u globalnom zagrevanju Zemlje, topljenju polarnih ledenih kapa, podizanju nivoa mora, širenju pustinja, menjanju klimatskih obrazaca i destabilizaciji nekih od najugroženijih eko-sistema na našoj planeti. Ipak, veliki biznis i velike kapitalističke sile odbijaju da preduzmu drastične korake neophodne za suzbijanje emisije štetnih gasova zbog straha od redukcije monopolskih profita. Umesto toga, oni koriste sankcije, vojna intervencija i nametnute lokalne diktature kako bi dobili i održali pristup nafti.[4]

zagadjenje 123652365Iscrpljivanje ograničenih resursa, kao što su ugalj, nafta i prirodni gas, bez planskog razvoja obnovljivih alternativa, suočava čovečanstvo sa perspektivom katastrofalne nestašice energije u vremenskom okviru od jedne ili dva generacije.

Ipak, umesto da masovno investira u alternativne, bezbedne i obnovljive izvore energije i njihovu distribuciji, EU promoviše emisiju ugljenika po trgovinskoj šemi. To omogućuje industrijskim i finansijskim monopolima da kroz trgovini dozvolama za zagađenje ostvaruju dodatni profit, dok se prljave industrije izmeštaju i prodaju zemljama u razvoju, koje su prinuđene da ovakvu tehnologiju uvoze ne bi li ekonomski ojačale.

Društvena kriza kapitalizma pogađa zemlje na svim nivoima razvoja. Gotovo svuda, tokom poslednjih decenija, proširena je socijalna nejednakost. Otuđenje ljudi iz njihove lokalne zajednice i društva, zajedno sa porastom narkomanije, kriminala i asocijalnog ponašanja, naročito mladih, uskraćuje dalje perspektive i mogućnosti.

U sferi politike, uticaj velikog biznisa, neguje goli karijerizam, licemerje i korupciju. Veliki broj ljudi u razvijenim kapitalističkim „demokratijama", posebno među radničkom klasom, sve više se distancira od buržoaskih politike. Ovo se ogleda u padu nivoa učešća u političkim strankama, uključujući povećani skepticizam i odbojnost prema profesionalnim političarima.

Istovremeno, ljudi će se i dalje u velikom broju mobilisati oko važnih pitanja koja se odnose na lokalne probleme, nezaposlenost, životnu sredinu, mir i rasizam.

Ideološki, iako je poverenje ljudi širom sveta, posle pada Sovjetskog Saveza, u bilo koju održivu alternativu kapitalizmu bilo uzdrmao, kritički i antagonistički pogledi na kapitalizam su i dalje široko rasprostranjeni pa su se čak i povećali sa novonastalom ekonomskom krizom

Oslobađajući umetnički i kulturni potencijal radničke klase, i kao proizvođača i kao potrošača, stalno podriva kapitalističku moć. Kapitalizam sve više proizvodi "kulturu", kao što to čini i sa drugim robama, ili za prodaju i profit ili je uopšte ne proizvodi, bez obzira na društvene potrebe ili dobrobiti. "Popularna kultura" je time pretvorena u komercijalnu kulturu konzervativnih sila, koja promoviše ideje sebičnosti, pohlepe i individualizma. Malo je proizvoda kapitalističke, masovno proizvedene, „kulture“, koji odražavaju stvarno iskustvo, zajedništvo i kreativnost života radničke klase, bilo u prošlosti ili sadašnjosti.

Monopolsko kapitalističko društvo je društvo u kome je sve dobilo svoju cena, dok su realne vrednosti, društva kao celine, umanjene ili potpuno ukinute.

gde da krenemNova tehnologija, kao što je internet, mogle bi biti intenzivno korištene  od strane naprednog, klasno svesnog i revolucionarnog dela društva u interesu oslobođenja čitavog čovečanstva. Ali kapitalističko vlasništvo i državna kontrola takođe nastoje da ga iskoriste za masovnu promociju trivijalizama i jeftine zabave, kao i za vojne i bezbednosne projekte koji ugrožavaju čitavo čovečanstvo.

Ekonomski, socijalno, politički i kulturno, kapitalizam je odavno prestao da igra progresivnu ulogu u razvoju ljudskog društva. Njemu ne nedostaje dinamičnost u potrazi  za maksimalnim dobitima, ali taj imperativ kapitalističkog razvoja preti svakom aspektu čitavog čovečanstva. Opšta kriza kapitalizma je, pre svega, opšta kriza društva. 

Šta je sledeće? Istorijski gledano, bezizlazno stanje, teške i duboke krize kapitalizma uvek su rešavane novim i globalnim ratovima, klizanjem u fašizam odnosno nacizam ili radikalno kvalitetnim društvenim i socijalnim promenama u strukturi sistema. Ostaje pitanje, šta je za čovečanstvo bezbolnije i kao rešenje, trajnije. Šta zapravo donosi boljitak i opstanak civilizacije, a šta patnju i sumrak. Poslednje pitanje je pitanje na koje svako od nas mora sam sebi dati odgovor i odabrati konačni put.

____________________________________

[1]SAD / NATO intervencije, geo-strategija i ostali zločini :

http://flag.blackened.net/revolt/freeearth/war/chronology_meOCT01.html

http://www.hartford-hwp.com/archives/45/046.html

http://www.historyguy.com/War_list.html

http://www.history.navy.mil/wars/foabroad.htm

http://stratfor.com

http://www.opensecrets.org

http://www.stoessel.ch/hei/hpi/usa_1895_2000_summary.pdf

http://globalism-news.com/conspiracy.html

http://www.hartford-hwp.com/archives/28/039.html

http://tfclub.tripod.com/list.html

http://www.alternativeinsight.com/Foreign_Policy_Failures.html

http://www.krysstal.com/democracy_whyusa.html

http://pw1.netcom.com/~ncoic/cia_info.htm

http://www.cia-on-campus.org

[2]  Svetska trgovinska organizacija je međunarodna multilateralna organizacija koja je smišljena s ciljem da nadgleda i liberalizuje međunarodnu trgovinu. Organizacija je nastala 1. januara 1995., i naslednik je Opšteg sporazuma o tarifama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade, GATT), koji se potpisan 1947

[3]Opšti sporazum o trgovini uslugama je usvojen 1994. godine. To je prvi međunarodni sporazum univerzalnog karaktera koji ima za predmet trgovinu uslugama.

[4] http://www.kps.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=335:neoliberalizam-rat-kao-osnovno-sredstvo-ekonomskog-razvoja&catid=7:iz-naseg-ugla&Itemid=105

 

Ostavite komentar

Sva polja oznacena sa * su obavezna

Captcha
decembar 22, 2018
imperio 10
Prilozi saradnika Neo Marx

Demokratija Američke Administracije - Saopštenje Vlade Bolivijske Republike Venecuele

Vlada Bolivarske Republike Venecue obaveštava da je dana 12. decembra, na konferenciji za novinare međunarodnih medija, predsednik Republike Nikolas Maduro Moros objavio niz informacija koje otkrivaju postojanje novog plana za podrivanje demokratske…
jun 22, 2018
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/5FB856F7-9E22-4522-9384-E2C1F0AD502A_w1023_r1_s.jpg&w=246&h=150&zc=1
Iz našeg ugla - KPS Neo Marx

Izdaja Srbije

Da bi naši čitaoci lakše i u potpunosti razumeli “igre” oko Kosova i Metohije i veličinu izdaje “srpskih” vlasti, moramo se vratiti malo unazad. Uvođenjem “demokratije” u srpsko društvo, izvršena je prva i najveća prevara. Dobili smo politikante pod potpunom…

Promena svesti

maj 05, 2018 10223
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/48pl_6hg-650x450.jpg&w=90&h=64&zc=1
Srpska napredna stranka nije normalna politička organizacija.Od kako je stvorena…

„IZBORI“

mar 18, 2018 10449
izbori
Šteta je trošiti reči na beogradske ili bilo kakve „izbore“ u okupiranoj zemlji kao što…

Hajdegerova filozofija u svetlu životvornog humanizma

jan 20, 2018 17453
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/735491duci_simonovic.jpg&w=90&h=64&zc=1
Studija koja se nalazi pred čitaocem nije proizvod stvaralačke radosti, već stvaralačke…

Komunistički Pokret Srbije - Karakter i ciljevi

nov 29, 2017 9717
communist
Zar smo zaista toliko naivni da ćemo poverovati da će najpokvareniji i najnemoralniji…

Izdvajamo