28
čet, mar

Iz našeg ugla - KPS
Typography
  • Smaller Small Medium Big Bigger
  • Default Helvetica Segoe Georgia Times

our_worldNa pragu dvadeset prvog veka, čovečanstvo stoji na raskršću. Sa jedne strane, dostignuća nauke, tehnike i industrije ukazuju na put u blještavu prosperitetnu budućnost, socijalno blagostanje i beskonačni kulturni napredak. Sa druge, i sama egzistencija ljudske rase je ugrožena uništavanjem planete u ime profita; masovna nezaposlenost, za koju se sa pouzdanjem tvrdilo da je stvar prošlosti, pojavila se u svim naprednim kapitalističkim zemljama, a da ne govorimo o košmaru siromaštva, neznanja, ratova i epidemija koje konstantno pogađaju dve trećine čovečanstva u tzv. "Trećem svetu".

Pad Berlinskog zida i kolaps birokratskih staljinističkih režima u Rusiji i istočnoj Evropi su izazvali talas euforije na zapadu. Smrt staljinizma je slavljena kao "kraj socijalizma". Konačna pobeda "slobodnog tržišta" je objavljivana na stranama žurnala od Tokija do Nju Jorka. Stratezi kapitala su likovali. Frensis Fukujama je čak otišao toliko daleko da je proglasio "kraj istorije". Od sada, neće više biti klasne borbe. Sve će biti za najbolje u najboljem od kapitalističkih svetova. Kakva budalaština.

Ideološka kontra-ofanziva

U poslednjih nekoliko godina smo svedoci ofanzive bez presedana protiv ideja socijalizma u svetskim razmerama. Kolaps birokratski kontrolisanih planskih ekonomija na istoku je služio kao definitivni dokaz propasti "komunizma", i naravno, ideja Marksa. Pad staljinizma nije bio iznenađenje za Marksiste, koji su ga unapred predvideli. Zaista, Lav Trocki je već 30-tih analizirao birokratski režim u Sovjetskom Savezu, i koristeći marksistički metod, objasnio neizbežnost njegovog kolapsa. Na prvom mestu, staljinizam i socijalizam ,tako daleko od toga da su identični, međusobno se isključuju. Režimi u SSSR-u i njegovim istočnoevropskim satelitima su na mnogo načina bili suprotnost socijalizma. Kao što je Trocki objasnio, nacionalizovanoj planskoj ekonomiji treba demokratija kao što ljudskom telu treba kiseonik. Bez demokratske kontrole i administracije radničke klase, režim nacionalizacije i planiranja će neizbežno zapeti u određenom trenutku, posebno u modernoj, sofisticiranoj i kompleksnoj ekonomiji. Ova činjenica je grafički odražena u opadajućoj stopi rasta sovjetske ekonomije još od ranih 70-tih, nakon neviđenog uspeha planske ekonomije u ranijem periodu.

Kako bilo, ono što zapadni kritičari marksizma ne žele da objave je da je kretanje u pravcu kapitalističke tržišne ekonomije u bivšem Sovjetskom Savezu i istočnoj Evropi, daleko od toga da je poboljšalo situaciju, čak je izazvalo otežavajuću socijanu i ekonomsku katastrofu.

Svi pokazatelji ukazuju na katastrofu neviđenih razmera, kako u bivšim komunistiškimzemljama, tako i u Srbiji.  Ova situacija u Srbiji se može porediti samo sa efektom poraza u razarajućem ratu. Uticaj na populaciju, koja je brzo dovedena do apsolutne bede, može se najbolje pokazati u naglom srozavanju životnog veka. U socijalističkom sistemu ljudi u Srbiji su imali nivo životnog standarda, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje na nivou najrazvijenijih kapitalističkih zemalja, ili bolje. Kakva je situacija sada? Ove cifre samo potvrđuju ono što je očigledno: da je pokušaj nametanja "tržišne ekonomije" bio recept za dokusurivanje svih dostignuća proteklih 50 godina, srozavanje životnog standarda i guranje celog društva u ambis.

Naravno, apologete kapitala nas uveravaju da će sve ovo biti privremeno, da će tržište "dugoročno" stvoriti uslove za prosperitet. Na to možemo odgovoriti Kejnsovim rečima: "dugoročno, svi smo mi mrtvi."

Pre nekoliko godina, zapadni mediji su pouzdano predviđali da će kapitalizam ući u novi period blještavog ekonomskog uspeha, na bazi novih tržišta u Rusiji i istočnoj Evropi. Ove iluzije je stvarnost brzo raspršila. U kapitalizmu, "tržište" nije pitanje veličine populacije.Kako bilo, tržište zavisi od kupovne moći - nečega čega očigledno nema u eks-komunističkim zemljama. Ne da ne obezbeđuju nova tržišta za kapitalizam, ove zemlje su kolosalni destabilizacioni faktor, kao što je jasno pokazano događajima u bivšoj Jugoslaviji i samom bivšem SSSR-u.

Svetska kriza kapitalizma

Uvod Trockog u "The Living Thoughts of Karl Marx" predstavlja klasično obnavljanje osnovnih pozicija marksizma. U svim svojim suštinskim delovima, briljantno je potvrđeno tekućom evolucijom kapitalizma u svetskim razmerama. Kako bilo, tokom čitavog perioda nakon Drugog svetskog rata, mnogima je izgledalo da je oboreno tokom događaja.

Kao što je Trocki predvideo, Drugi svetski rat je završio u novom revolucionarnom talasu. U peroidu od 1943-47, radnička klasa se pokrenula kako bi opet transformisala društvo u Italiji, Francuskoj, Grčkoj, Britaniji, Danskoj i istočnoj Evropi. Izdaja revolucije od strane staljinizma i socijal-demokratije je obezbedila političke osnove za obnavljanje ekvilibrijuma kapitalizma. Ovo je bio preduslov za ekonomski bum koji je trajao od 1948 do 1974.

Mora se naglasiti da ne postoji tako nešto kao što je "konačna kriza kapitalizma". Marksizam shvata istoriju kao borbu živih sila, ne kao apstraktnu šemu sa predodređenim rezultatom. Ako ga radnička klasa ne zbaci, kapitalistički sistem će uvek naći izlaz.

Razlozi za posleratni ekonomski rast su obajsnili marksisti još 50-tih godina (vidi: Ted Grent: "Da li će biti krize?"). Bilo je mnogo različitih faktora, kao što su posleratne rekonstrukcije, otkrivanje novih grana industrije tokom rata, i u određenoj meri povećano učešće države ("državni kapitalizam") kroz vojne izdatke, finansiranje deficita i nacionalizacije, koje je, privremeno delimično ublažilo osnovnu kontradikciju privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

Kako bilo, glavni faktor koji je bio pokretačka sila svetske ekonomije je bio neviđeni razvoj svetske trgovine. Stoga, the Financial Times (16/12/93) ističe da: "Tokom celog perioda između 1950. i 1991, obim totalnih svetskih izvoza je porastao dvanaest puta, dok je svetski autput porastao šest puta. Dalje, obim svetskih izvoza fabrika je porastao 23 puta, delimično zato što je ovde bila koncentrisana trgovinska liberalizacija, dok je autput porastao osam puta."

Ove cifre jasno pokazuju da je brza ekspanzija svetske trgovine u posleratnom periodu bila pokretačka sila koja je dovela do rasta u autputu. Ovo je tajna kapitalističkog buma od 1948-74. To znači da, za ceo istorijski period, kapitalizam je bio sposoban da delimično prevaziđe svoj fundamentalni problem - kontradikciju između uskog nacionalnog tržišta i tendencije sredstava za proizvodnju da se razvijaju na svetskom nivou.

Sada, kako bilo, izgleda da je ova tendencija dostigla svoje limite. U 1992, svetska trgovina je porasla za 6,5%. Iako je ovo niža stopa nego u periodu posleratnog buma, ipak je istorijski prilično visoka. ( U periodu između svetskih ratova je bila oko 2,5%). Uprkos tome, nije zaustavila Evropu i Japan od skliznuća u recesiju. Drugim rečima, rast svetske trgovine nema više iste efekte kao u prethodnom periodu.

Tokom kapitalističkog buima od 1948-74, videli smo zapanjujući rast proizvodnih snaga, podstaknut i guran neviđenom ekspanzijom svetske trgovine.

Kapitalisti, pre svega u Japanu, SAD i zapadnoj Evropi, su bili spremni da investiraju kolosalne sume u proširenje proizvodnih snaga u trci za profitom. Produktivnost rada je porasla enormno kao rezultat konstantne revolucionizacije sredstava za proizvodnju. Nove grane industrije su formirane - plastika, atomska energija, kompjuteri, tranzistori, laseri, roboti,mobilni telefoni itd. Sa marksističkog stanovišta, ovo je bio istorijski progresivan razvoj, koji je stvorio materijalnu bazu za socijalističko društvo. Jačanje radničke klase i potiskivanje seljaštva u zapadnoj Evropi, Japanu i Sjedinjenim Državama, je takođe izmenilo odnose snaga između klasa unutar društva u korist proletarijata.

Kako bilo, ovaj period kapitalističke ekspanzije je završio recesijom 1973-4. Već u tom periodu smo videli vraćanje masovne nezaposlenosti, kakva nije viđena od 30-tih. Velika kretanja radničke klase u Grčkoj, Portugalu, Španiji, Italiji i Britaniji su pokazala da radnici počinju da izvlače revolucionarne zaključke iz svog iskustva.

Ovo je delimično osujećeno bumom od 1982-90. Kako bilo, ovaj bum je bio kompletno drugačiji od ekonomskog poleta 1948-74. Originalno iniciran Reganovim programom naoružavanja, bum 80-tih je bio nepopularan. Pošto je parazitski, uslužni sektor doživeo veliku ekspanziju, kapitalisti su nastavili da zatvaraju fabrike i otpuštaju radnike u svim zemljama.

Bum je održavan u životu masivnom ekspanzijom kredita, koja, kako Marks objašnjava, može privremeno da ponese kapitalizam izvan njegovih okvira, pre nego što ga povuče nazad kao elastična traka istegnuta skoro do pucanja. Drugi element u datoj situaciji je bio kolosalni rast javnog deficita SAD i drugih kapitalističkih zemalja koji je za kratko podsticao bum, ali koji se nemože održavati beskonačno.

Upravo ovi faktori koji su služili da prolongiraju bum 80-tih, sada su se pretvorili u svoju suprotnost. Nekontrolisana ekspanzija kredita je ostavila zapad sa ogromnim problemom u formi velike korisničke zaduženosti. Kompletan kapitalistički sistem zapada se srušio krizo 2008.god. iz koje kapitalizam nema normalnog izlaza.

Buržoaski ekonomisti,sem časnih izuzetaka, nisu uspeli da predvide ovu krizu, koja će biti najduža i najjača od Drugog svetskog rata, a za koju nema rešenja. Zvanična predviđanja oporavka se konstantno odlažu i snižavaju.  rešiti ni jedan od fundamentalnih problema kapitalističkog sistema. U stvari, pogoršaće ih.

Dok smo u periodu poleta od 1948-74 imali duge periode buma prekidane slabim i kratkim recesijama, vrlo drugačija slika se sada javlja: slabi periodi poleta, koji se odlikuju niskim stopama rasta i stalno viskom nezaposlenošću, koje su samo uvod u sve dublje i duže periode recesije. To su “blistavi” izgledi koje kapitalizam nudi čovečanstvu.

Masovna nezaposlenost

Jedan od najmalignijih simptoma bolesnog stanja kapitalizma u njegovoj epohi senilnog raspada je pojava masovne organske nezaposlenosti. Tokom perioda kapitalističkog poleta, masovna nezaposlenost je navodno bila stvar prošlosti. Kroz kejnzijansko finansiranje deficita i "usmeravani kapitalizam", kapitalistički ciklus "poleta i kriza" je trebalo da bude prevaziđen. Tvrdilo se da je Marks fundamentalno pogrešio!

U stvari, čak i u ovom periodu kapitalistički cilkus polet-kriza je nastavio da postoji. Kako bilo, u uslovima opšteg napretka, male krize ili recesije koje su se događale su uglavnom bile kratke i plitke, i teško primetne za mase stanovništva.

50-tih i 60-tih, prosečna nezaposlenost u razvijenim kapitalističkim privredama OECD-a je bila oko 2-3%. Većina zapadnih vlada je ovo definisala kao "punu zaposlenost". Sada se ova situacija pojavljuje kao bledo i daleko sećanje. Danas polovina OECD zemalja ima stopu nezaposlenosti od 10 i više procenata. Od početka 70-tih, nezaposlenost u razvijenom kapitalističkom svetu je više nego udvostručena.

Po zvaničnim statistikama, koje namerno falsifikuju i potcenjuju stvarne nivoe nezaposlenosti, rekordnih 50 miliona ljudi je bez posla u OECD. Realna cifra bi bila blizu 150 i više miliona, posebno ako dodamo "obeshrabrene" radnike koji su odustali od traganja za poslom.

Nezaposlenost u Evropskoj Uniji (EU) je neumoljivo porasla tokom zadnje dve decenije sa 2,4% u 1970, na 6% u 1980, i skoro 12% 1990 i 23% danas .

Suština je u tome da je ova nezaposlenost kvalitativno drugačija od svega što smo videli od 1945. Ovo nije "ciklična" nezaposlenost koja raste i pada sa normalnim ciklusom kapitalizma. Nije čak ni "rezervna armija nezaposlenih" koja je, kako Marks objašnjava, nužna odlika kapitalizma. Ovo je permanentna, organska, ili kako je buržoaski ekonomisti nazivaju, "strukturna" nezaposlenost. Sistem više nije sposoban da apsorbuje velike brojeve radnika koji ulaze na tržište rada svake godine. Naprotiv, ne može držati zaposlene ni one koji već rade.

Čak i u periodima poleta, kao što je polet od 1982-90, kapitalisti se ponašaju kao Ludisti, koji uništavaju sredstva za proizvodnju, zatvarajući fabrike i bacajući veliki broj radnika na ulice. U periodima kriza, ova situacija postaje još gora. Ali čak i kada se privreda konačno uspravi, nesposobna je da ih reabsorbuje.

Nezaposlenost je rak koji izjeda utrobu društva.

Uz to, novac potrošen na davanja za nezaposlene i socijalnu sigurnost, nedvoljna kakva su, služe da pogoršaju problem budžetskih deficita koji muče sve zapadne vlade. Pošto ne mogu pustiti  milione ljudi i njihove porodice da umru od gladi (ne iz humanih osećanja, već iz straha od socijalnih i političkih konsekvenci),( ovo se ne odnosi na Srbiju) kapitalisti su primorani da plaćaju ogromne sume ljudima da ne rade.

Ili, kako je rečeno u "Komunističkom manifestu", buržoazija je "nesposobna da vlada jer je nekompetentna da obezbedi egzistenciju svojih robova u robovlasništvu, jer ih ne može sprečiti da potonu u to stanje, tj. mora da ih hrani, umesto da oni nju hrane."

Kao neka strašna epidemija otrgnuta kontroli, nezaposlenost pogađa i mlade i stare, muškarce i žene, obrazovane i neobrazovane, stručne i nestručne. Čak i menadžerski sloj, profesionalci i "beli okovratnici" [činovnici, prim. prev.] koji nikada nisu ni pomišljali da bi mogli ostati bez posla - nađu se izbačeni bez ceremonije na đubrište, u punoj životnoj snazi. Mnogi četrdesetogodišnjaci (i čak i mlađi) koji izgube svoje poslove možda nikada više neće naći posao.

Kao što piše the Economist (7/7/93): "Mnogi koji su teško radili da bi se popeli na lestvici karijere vide, zaista, da se prečke raspadaju pod njihovim nogama." Kapitalisti nemaju rešenje problema nezaposlenosti. Stari kejnzijanski recepti su se pokazali lošim. Ogromni budžetski deficiti koji postoje u svim kapitalističkim zemljama znače da su finansiranje deficita i veštačko povećanje agregatne tražnje kroz državne troškove isključeni.

Dominantno krilo buržoazije je beskompromisno 'otkačilo' stara kejnzijanska znanja (koja su, da se podsetimo, trebalo da daju definitivan odgovor na marskizam).

Britanski ekonomista, Džon Majnard Kejns, tvrdio je da je lek za nezaposlenost stimulacija tražnje povećanjem javne potrošnje ili snižavanjem poreza. 50-tih i 60-tih izgledalo je da kejnzijansko upravljanje tražnjom radi. Nezaposlenost je ostala niska. Ali s početka 70-tih, rasla je u svakom ciklusu. Rastuća nezaposlenost je očigledno strukturalna.

Mašinerija i radni dan

Oni sa dovoljno dobrim sećanjem se mogu setiti dana kada su nam "eksperti" obećavali sjajnu budućnost kada na bazi primenjene nauke i tehnologije, kada s teretom rada bude gotovo, radni časovi smanjeni, a centralni problem društva postane upravljanje slobodnim vremenom.

Kako ironično ovi argumenti zvuče danas! Dok milioni nezaposlenih lipsavaju u uslovima prisilne "dokolice", drugi milioni srećnika koji su ostali na poslu nalaze se pod sve većim pritiscima da rade duže za niže plate i u gorim uslovima. I da maksimalno naprežu svoj nervni i mišićni sistem zarad veće produktivnosti (čitaj: profitabilnosti).

Ipak, istina je da su sva ranija predviđanja o mogućnosti skraćenja radnog dana bila tačna. Potencijal univerzalne redukcije radnog dana - i stoga ukidanja nezaposlenosti - je implicitan u spektakularnom napretku tehnologije u proteklih nekoliko decenija ( na primer robotizacija proizvodnje) .

Radna nedelja bi se odmah mogla reducirati na četri dana, 32-časovnu nedelju bez gubitka u platama, i u isto vreme proizvodnja bi se mogla povećati i kvalitativno i kvanititativno. Nakon toga, radni dan bi mogao stabilno da se smanjuje, obezbeđujući tako materijalne uslove za cvetanje demokratije, umetnosti, nauke i kulture kakvo svet još nije video.

 Upravo ovo je materijalna baza za socijalizam - novu i kvalitativno višu formu ljudskog društva. Ovo nisu utopijska maštanja, već zaključci koji logično i nužno proističu iz postojećeg nivoa znanja i stvarnih zahteva proizvodnih snaga.

A ipak, na svakom koraku stvarnost udara glavom u potencijal proizvodnje i tehnike. Umesto sveta dokolice i samo-ispunjenja, imamo socijalni košmar masovne "strukturne" nezaposlenosti na jednoj strani, i nemilosrdno, nehumano istiskivanje radne snage na drugoj. Kako objasniti takvu oštru kontradikciju?

Marksov "Kapital"

U prvom tomu Kapitala, Marks objašnjava da uvođenje mašinerije u kapitalizmu nužno znači produženje radnog dana. Svrha upošljavanja mašinerije je pojeftinjenje proizvoda ekonomisanjem rada.

Kako bilo, ovo sadrži kontradikciju. Profit kapitaliste se istiskuje iz neplaćenog rada radničke klase. Povećanje produktivnosti rada omogućeno uvođenjem mašina se postiže velikim početnim izdacima na skupe mašine koje, same po sebi, ne dodaju nikakvu krajnju vrednost novom proizvodu, već samo prenose na njega, tokom vremena, deo po deo, svoju sopstvenu vrednost: "Mašinerija, kao i svaka druga komponenta konstantnog kapitala, ne stvara novu vrednost, već prenosi svoju sopstvenu vrednost na proizvod za čiju proizvodnju služi." (tom I, str. 387). Jedini način da se obezbedi veći prihod od ovog ulaganja je da ova mašinerija radi non-stop, dan i noć, bez prekida, istiskujući istovremeno svaki atom viška vrednosti iz radnika, kako produženjem radnog dana putem prekovremenog rada, ukidanjem pauza, itd. ("apsolutni višak vrednosti") i enormnim povećanjem intenziteta rada ubrzanjima, dogovorima o produktivnosti i svim vrstama pritiska ("relativni višak vrednosti").

Na taj način, objašnjava Marks, "mašinerija, dok povećava ljudski materijal koji sačinjava glavni objekt eksploatišuće moći kapitala, u isto vreme povećava nivo eksploatacije." (tom I, str.395) I opet: "ako je mašinerija najmoćnije sredstvo za povećanje produktivnosti rada - odnosno skraćanje radnog vremena potrebnog za proizvodnju roba, u rukama kapitala postaje najmoćnije sredstvo, u onim zemljama koje je prve okupirao, za produženje radnog dana preko svih granica koje je postavila ljudska priroda." (tom I, str. 403).

Konkurencija, konstantno revolucioniziranje proizvodnih snaga i tehnika, želja za "osvajanjem tržišta" i sticanjem prednosti nad drugima, bili su faktori koji su, bar u prošlosti, primoravali kapitaliste da re-investiraju u skupu mašineriju.

Kako bilo, pošto je uveo novu mašineriju, u interesu kapitaliste je da je iskoristi do maksimuma. Ne može se dopustiti da bude besposlena i za trenutak, delimično zato što propada, a delimično zato što brzo može postati zastarela. Zbog toga, u kapitalizmu, uvođenje mašinerije vodi većoj eksploataciji i povećanju radnog dana.

Uvođenje nove tehnologije u određenu granu proizvodnje znači da se u toj grani mogu, za određeno vreme, zaraditi ogromni super-profiti. Kasnije, kako bilo, drugi kapitalisti se priključuju i profitna stopa se snižava.

Naposletku, količina viška vrednosti koju prisvaja kapitalista zavisi od dve stvari:

a) stope viška vrednosti, i

b) broja zaposlenih radnika.

Kako bilo, uvođenje mašinerije teži snižavanju broja radnika i stoga menja odnos varijabilnog i konstantnog kapitala. Mašinerija (konstantan kapital), kao što smo videli, ne dodaje novu vrednost konačnom proizvodu iznad one koja je u njoj već prisutna. "Stoga, primena mašinerije u proizvodnji viška vrednosti," objašnjava Marks, "implicira kontradikciju koja joj je imanentna." (tom I, str.407)

Tendencija pada profitne stope

Marks spominje tendencijski pad profitne stope kao "najvažniji zakon savremene političke ekonomije". Ipak, Marks ovo nikada nije smatrao za apsolutni fenomen. U trećem tomu Kapitala objašnjava tendencije koje su služile kao protivteža ovom zakonu. Na primer, Marks ističe da intenzifikacija eksploatacije ("relativnog viška vrednosti") može ponovo podići profitnu stopu, i takođe tendencija snižavanja cene roba, uključujući mašineriju. Videli smo da upravo ovi faktori deluju u savremenom periodu, kako kapitalisti pokušavaju da povećaju svoje granične profite istiskujući svaki atom viška vrednosti i nervnih napora iz svojih radnika.

Drugim rečima, ono sa čime se suočavamo je samo tendencija koja se manifestuje tokom cele istorije kapitalističkog razvoja. Ipak, može biti dugih peroda - čak decenija - u kojima tendencija pada profitne stope biva poništena delovanjem već spomenutih tendencija.

Stoga, sa istorijske tačke gledišta, vidimo da, izostavljajući nužne ciklične fluktuacije, profitna stopa danas jeste niža nego što je bila pre sto godina. Kako bilo, u određenim periodima je ova tendencija bila obrnuta.

U periodu, posle u 80-tih, ova tendencija je oštro okrenuta u drugom smeru, kako su kapitalisti svih zemalja preduzeli korake da podignu profitnu stopu. Ovo je uglavnom činjeno povećanjem stepena eksploatacije. Poslodavci su iskoristili velike "potrese" u ranim 80-tim da istinu ekstra višak vrednosti iz radnika koji su ostali zaposleni. Ovo je posebno tačno bilo u S.A.D. i Britaniji.

Generalno, polet od 1982-1990. je predstavljao najslabiji investicioni ciklus još od Drugog svetskog rata. Samo u Japanu i Nemačkoj je bilo značajnijeg povećanja u investiranju kapitala. U Sjedinjenim Državama, investicije u proizvodnu industriju su ostale slabe u poređenju sa ranijim poletima. Sa druge strane, nemilosrdni pritisak je vršen na američke radnike da snize plate i podignu profitne stope.

Takvim sredstvima, kapitalisti su uspeli parcijalno da vrate profitnu stopu. Ali čak i tako, profitna stopa je daleko ispod one koja je bila u "zlatno doba" 50-tih i 60-tih. Ipak, kapitalista može prihvatiti, za izvesno vreme, redukovanu stopu profita, ako se očuva njegova masa. Neki ljudi su zamišljali da će nov period kapitalističke ekspanzije biti garantovan otvaranjem novih polja investiranja u "informatičkoj revoluciji". Ova iluzija je brzo razorena. Kompjutersko i softversko tržište su takođe brzo dostigli maksimum. Iz dana u dan cene personalnih računara padaju, a cene povezanih proizvoda bivaju povučene nadole zajedno sa njima.

U stvari, ova nova oblast proizvodnje je klasičan slučaj koji ilustruje ispravnost Marksovih ekonomskih teorija. Troškovi razvoja kompleksnih novih proizvoda su ogromni.

Kako bilo, sa pojavom hiperprodukcije i padom cena, nivoi profita su počeli da padaju. Kapitalisti mogu, određeno vreme, telerisati tendenciju pada profitne stope, pod uslovom da je masa profita očuvana.

Kako bilo, i povećanje pritiska na radnike i pokušaj da se pronađe izlaz iz krize kroz izvoz naišli su na nepremostive barijere. Jedan od konačnih uzroka kapitalističkih kriza je hiperprodukcija. Radnička klasa nikada ne može kupiti totalni proizvod svoga rada. Kapitalisti ne mogu povećati plate do tačke gde se eliminiše višak vrednosti, jer je njihova glad za viškom vrednosti motorna sila celog sistema. Pod pretpostavkom da se ostali uslovi ne menjaju, ako se realne plate radničke klase povećaju, profiti kapitalista će pasti, izazivajući kolaps investicija, krvotoka sistema.

U proteklom periodu smo videli surovu borbu da se snize realne nadnice, uz simultano forsiranje na produktivnosti rada. Kako bilo, nemilosrdno pritiskanje radnika da postižu više profitne stope dostiže svoje granice. Postoji tačka iza koje radnikova fizička sposobnost da proizvodi ne može ići. Težnja da se ide iza ovih granica će neminovno proizvesti eksploziju.

Čak i kada bi smo ovo isključili, sa striktno ekonomske tačke gledišta, produženo "izbacivanje" radnika iz fabrika stvara nove kontradikcije. Sa jedne strane, rast nezapolsenosti smanjuje tražnju i time produžuje krizu. Sa druge strane, pošto višak vrednosti može biti proizveden samo ljudskim radom, na određenoj tački izbacivanje radnika iz fabrika mora voditi padu, ne samo profitne stope, već i mase profita.

Pokušaj da se nađe rešenje povećanom participacijom na svetskim tržištima takođe ima granice, posebno što kapitalisti svih zemalja pokušavaju da urade isti stvar.

U poređenju sa ovim, potresi u Marksovo vreme su bili dečija igra. Jedino rešenje je napad na životni standard radnika. Sada vidimo ovu tendenciju u svim zemljama. Kako bilo, ovo samo daje podstrek novim kontradikcijama. Do stepena do kog uspeju u obaranju plata, na bazi poterbe za "konkurentnošću" u jednoj zemlji, kompetitivna prednost će biti poništena, sve kapitalitičke zemlje će biti na početku, ali će masama svih nacija biti gore.

Pokušaj da se reši problem povećanom participacijom na svetskim tržištima je vodio još oštrijoj borbi između S.A.D, Evrope i Japana. Takva je oštrina konflikta da bi, u bilo kom drugom istorijskom periodu, već došlo do rata. U savremenoj epohi, iz razloga koje su marksisti objasnili u prošlosti, svetski rat među glavnim imperijalističkim nacijama je virtuelno isključen. Umesto toga, imamo pretnje trgovinskim ratovima, i rastuću podelu sveta u rivalske blokove, dominirane os strane S.A.D, Japana i zapadne Evrope. Surova borba za konkurentsku nadmoć, očajnički pokušaj da se podignu profitne stope, znači da će svaka nacionalna kapitalistička klasa težiti povećanju pritiska na radnike. Plate, radni časovi, uslovi, socijalne reforme, prava sindikata - sva dostignuća prošlosti - meta su napada. Ovo je recept klasne borbe.

Koncentracija kapitala

Ironično je da, upravo sa ovom epohom, kada celom svetskom ekonomijom dominiraju ogromne multinacionalne kompanije, apologete kapitala pokušavaju da pokažu kako budućnost leži u malim preduzećima, ili da upotrebimo njihovu omiljenu poštapalicu, "malo je predivno".

Marks objašnjava kako slobodna konkurencija nužno rađa monopole. U borbi između velikog i malog kapitala, rezultat je uvek isti: "uvek se završava propadanjem mnogih malih kapitalista, koji kapital delimično prelazi u ruke njihovih osvajača, a delimično nestaje." (K. Marks, Kapital, tom I, str. 626).

Danas, velika moć monopola i nultinacionalnih korporacija drži za vrat ceo svet. Sa zapanjujućim sumama novca, ekonomijama veličine, sposobnošći da manipulišu cenama roba i čak i moću da određuju politiku vlada, one su pravi gospodari planete.

Brilijantnost Marksovog metoda se vidi posebno u činjenici da je bio sposoban da predvidi neizbežnu tendenciju monopolizacije dok je "slobodna konkurencija" još bila prisutna.

Poslednjih nekoliko decenija smo svedoci dosad neviđene težnje koncentraciji kapitala. Opšta istorijska težnja koncentraciji kapitala je nužno nezaustavljiva. Lagarije srpskih vlastodržaca o tome da treba “razvijati” “malu privredu” padaju u vodu kada se vidi da svetom dominiraju krupni monopoli. U Srbiji “mala privreda” treba da bude dodatak krupnim preduzećima u društvenim I državnim rukama da bi Srbija uopšte opstala kao država,a to opet potencira uspostavljanje novog, odnosno socijalističkog društveno-ekonomskog modela.

Mnoge male firme su propale zbog stagnacije privrede . Mnogi ekonomisti,plaćenici krupnog kapitala I prodane duše, zagovarale su isključivi razvoj malih i srednjih preduzeća koja su navodno predsatvljala budućnost "slobodne tržišne ekonomije"! Večita tendencija ka koncentraciji kapitala je enormno ubrzana, kako su veliki monopoli napravili bogatstva preuzimanjima firmi, praćenim svim vrstama prevata i korupcije. Ova vrsta spekulativne groznice, težnja da se "zaradi preko noći" iz neproduktivne aktivnosti, a ne samo stvaranje realnog bogatstva putem investicija, kapakteriše savremeni period kapitalizma.

U periodu kapitalističkog uspona, buržoazija je igrala progresivnu ulogu u razvoju proizvodnih snaga, investirajući u industriju, nauku i tehnologiju. U epohi kapitalističkog nazadovanja, vidimo da se javlja potpuno drugačija slika. Spekulativne aktivnosti i investicije u parazitski uslužni sektor istiskuje investicije u produktivne aktivnosti kao izvor profita. Kada se velika bogatstva mogu napraviti jednim telefonskim pozivom trgovca monetama, zašto rizikovati kapital kupovinom skupe mašinerije koja nikada neće moći da napravi profit?

Kockanje na berzi je dostiglo epidemske proporcije. Dok se fabrike kontinuirano zatvaraju, više od polovine svetskih investicija je u sektoru usluga. Dok deo ovoga ima produktivni karakter (transport i drugi delovi produktivne infrastrukture koja se pravilno uključuje pod naziv "usluga" od strane buržoaskih analitičara) većina, od prodavnica nekvalititene hrane do bankrastva i osiguranja ima parazitski i neproduktivan karakter.

Masovne spekulacije međunarodnim valutama, gde se bogatstva prave za nekoliko sati, nemaju potrebe za bilo kakvom proizvodnom aktivnošću.

Marks objašnjava da se u krajnjoj liniji buržoazija bavi "fantomskim ciframa" - kamatom i spekulativnim aktivnostima koje će progutati celu proizvodnju sveta. Statistike pokazuju da spekulativna grozinca uveliko prevazilazi stvarni nivo proizvodnje na svetskom nivou. Marks je takođe upozoravao da ovaj proces ne može biti prolongiran unedogled, već nužno vodi kolapsu proizvodnje, jednom kada ovaj spekulativni mehur pukne.

Sudbina miliona ljudskih bića je u rukama ovih monstruoznih monopola, vođenih isključivo i prosto instiktom grabljivca da se napravi "lak novac" neproizvodnim spredstvima.

Hiperprodukcija i krize

Bolest sistema pokazuje fenomen suvišnih kapaciteta koji pogađa sve velike kapitalističke ekonomije. U Marksovo vreme, kriza kapitalizma se manifestovala u periodičnim krizama hiperprodukcije. U savremenim uslovima, veliki monopoli imaju neophodnu tehnologiju da proračunaju unapred raspoloživo tržište za njihove proizvode. Stoga, oni su težili da smanje proizvodnju pre nego što dođu u tačku faktičke hiperprodukcije.

Činjenica da kapitalisti nisu sposobni da potpuno koriste proizvodne kapacitete čak i periodima poleta je jasna ilustracija marksističke tvrdnje da su proizvodne snage prevazišle uske granice privatnog vlasništva i nacionalne države.

Kako bilo, sadašnja situacija je još gora. Umesto suvišnih kapaciteta vidimo ponovno pojavljivanje stvarne hiperprodukcije u velikom broju oblasti, ne samo u poljoprivredi, gde se "planine hrane" pojavljuju kao opscena uvreda gladnim milionima ljudi u Trećem svetu, već i automobila, kompjutera i mnogo drugih roba.

U Manifestu komunističke partije, napisanom 1847, Marks i Engels su precizno opisali krize kakve danas imamo priliku vidimo:

"U ovim krizama veliki deo ne samo postojećih proizvoda, već i ranije stvorenih proizvodnih snaga periodično se uništava. U ovim krizama izbija epidemija koja bi, u ranijim epohama, izgledala apsurdnom - epidemija hiperprodukcije. Društvo iznenada otkriva da je bačeno nazad u stanje trenutnog varvarizma: izgleda kao da ga je glad, univerzalni rat razaranja, lišila zaliha svih sredstava za opstanak: industrija i trgovina izgledaju uništeno, i zašto? Zato što ima previše civilizacije, previše sredstava za opstanak, previše industrije, previše trgovine. Proizvodne snage koje stoje na raspolaganju društvu ne teže dalje da nastave razvoj uslova buržoaskog vlasništva, naprotiv, postale su previše moćne za ove uslove, koji ih sputavaju, i čim prevaziđu ove okove, unose nered u celo buržoasko društvo, ugrožavaju egzistenciju buržoaskog vlasništva. Uslovi buržoaskog društva su preuski da obuhvate svo bogatstvo koje su stvorili. I kako buržoazija prevazilazi ove krize? Sa jedne strane prisilnim uništavanjem mase proizvodnih snaga; sa druge, osvajanjem novih tržišta, i temeljnijom eksploatacijom starih. To jest, utabavajući put za još ekstenzivnije i destruktivnije krize, i smanjivanjem sredstava kojima se krize sprečavaju." (Marks i Engels, Odabrana dela, tom I, str. 113-4).

Ovi redovi su sveži relevantni danas kao i kada su bili pisani, pre 150 godina. 

Životni standard

Tokom perioda od skoro četri decenije posle Drugog svetskog rata kapitalistički sistem je iskusio novo produženje života zbog gore navedenih razloga. Ovo je reflektovano u rastućem životnom standardu velikog dela populacije u razvijenim kapitalističkim zemljama.

U uvodu u Živeće misli Karla Marksa, Trocki se bavi tzv. "teorijom rastuće bede", koju su buržoaski kritičari Marksa koristili da bi pokušali da diskredituju marksizam, ističući pobedonosno povećane životne standarde radnika na zapadu u odnosu na prošlost.

Kako bilo, Marks nikada nije poricao da bi, pod određenim uslovima, nadnice mogle rasti. Takav stav bi bio potpuno detinjast. Naprotiv, potrudio se da objasni kako nadnice neizbežno rastu u određenim periodima razvoja kapitalizma, a padaju u drugim. Ali čak i u najprosperitetnijim periodima kapitalizma, relativno poboljšanje životnih standarda radnika nikada ne može ukinuti višak vrednosti, i nikada ne može promeniti socijalni položaj radnika.

Rast cene rada, kao posledica akumulacije kapitala, znači u stvari samo to da dužina i težina zlatnog lanca u koju je nadničar sebe već okovao, dozvoljava popuštanje njegove zategnutosti." (K. Marks, Kapital, tom I, str.618).

Kada kapitalisti prave super-profite od rada radničke klase, kada tražnja raste i kada su knjige narudžbi pune, kada se radnici osećaju dovoljno jakim da zajedno, kroz njihove sindikate, zhatevaju povećani udeo u proizvodu njihove radne snage, onda kapitalisti mogu pristati na podele sa njima deo plena.

U najboljem slučaju, povećanje nadnica u uspešnom periodu bi označavalo relativnu redukciju u količini neplaćenog rada "datog" kapitalisti od strane radnika, ali nikada ne može značiti ukidanje eksploatacije. Naprotiv, rast nadnica je često praćen povećanjem stepena eksploatacije, i relativnim pogoršanjem položaja radnika u odnosu na kapitalistu.

Radnici su u opštem slučaju zainteresovani za količinu keša koju dobijaju u nadnici, i šta on može kupiti. Oni nisu toliko svesni o količini rada koju daju za uzvrat, u vidu prekovremenog rada, dogovora o produktivnosti i sl. Dokle god je novac tu na kraju nedelje, radnici mogu, bar za određeno vreme, izdržati ubistven tempo rada, koji ugrožava njihovo zdravlje, porodicu i socijalni život. Niti su svesni da, dok njihove plate rastu apsolutno, profiti gazda rastu relativno još više.

Činjenica da radnik može da priušti sebi kupovinu televizora ili polovnog automobila (na kredit) ne menja njegov ili njen položaj vis a vis (u odnosu na) kapitalistu. Nadasve, u periodu monopolskog kapitalizma, ideja da radnik može "poboljšati svoje uslove" napornim radom je farsa.

Marks je isticao tendenciju kapitalizma da se sve više oslanja na rad žena i dece. Danas, dečiji rad navodno je ukinut u naprednim kapitalističkim zemljama. Ipak, i dalje ulazi u sastav kapitala kroz proizvode Trećeg sveta, gde ekstenzivna i zastrašujuća eksploatacija dece još postoji.

Kako bilo, eksploatatcija žena i mladih je važan i rastući faktor u ekonomskom životu naprednih kapitalističkih zemalja. Koliko radničkih porodica može očuvati svoj trenutni standrad bez toga da žene, sinovi i kćeri doprinose prihodu domaćinstva prihodima od malo plaćenih poslova?

U savremenim uslovima proizvodnje, čista fizička snaga je često manje bitna nego spretni um i ruke. Ovo znači mogućnost šire eksploatacije žena i mladih, često zaposlnih za male nadnice na bazi privremenog rada znači da je sat vraćen unazad sto godina.

Participacija žena u proizvodnim procesima je preduslov za njihovu emancipaciju od uskih ograničenja doma. Ulazak žena radnika u redove industrije predstavlja novi i vitalni izvor snage za radničku klasu i radnički pokret

Stoga, čak i u najboljem periodu, rast životnih standarda je praćen povećanom eksploatacijom, relativnim padom radničkog položaja u odnosu na kapitaliste, i super-eksploatacijom žena i mladih na loše plaćenim poslovima koji su često neobaveznog ili privremenog karaktera.

Kako bilo, iluzija "prosperiteta" je sada ozbiljno potkopana. Neumoljiv rast nezaposlenosti znači da čak i relativni uspesi prošlosti, mala zadovoljstva koja mogu priuštiti određenu utehu, koja čine život civilizovanijim, su ugrožena. Ne samo ove stvari, već i krov nad glavom je skoro skintu momentalno. Stoga, društvo je pogođeno rastućim osećajem nesigurnosti.

Sva dostignuća prošlosti su ugrožena, i kapitalisti pokušavaju da povećaju svoje profitne margine na račun radničke klase i najsiromašnijih delova društva. Nezaposleni, stari, bolesni, součavaju se sa kontinualnim napadima na državu blagostanja. Oni radnici koji su dovoljno "srećni" da imaju posao se suočavaju sa opštim napadom na plate i uslove rada.

Apsolutno povećanje životnih standarda tokom poleta je postignuto u razvijenim kapitalističkim zemljama, sa jedne strane ekstra radom radnika, naprežući se do krajnjih granica, radeći prekovremeno, vikendima itd. Sa druge strane, postignuto je jeftinim radom i eksploatacijom žena i mladih. Na kraju, bilo je rezultat "veštačkog raja" kredita koji je završio košmarom zaduženja.

Sve ovo, naravno, odnosi se na prosečne radnike tj. "dobro plaćene" poslove. Ali na kraju skale, vidimo nemilosrdno širenje siromaštva, i čak stvaranje, na najnižem nivou, vrste "pod-klase" ljudi kojima je, u suštini, onemogućeno pravo na civilizovanu egzistenciju.

Iza pravedničke indignacije buržoazije protiv tzv. "zakona rastuće bede" leži neprijatna svest da, u stvari, postoji tendencija da se značajan sloj društva svede na apsolutno siromaštvo. Dok bogati postaju sve bogatiji, siromašni su potonuli na nivo koji je doslovno jednak vrsti uslova kakve asociramo sa novelama Čarlsa Dikensa - ili poglavljima u Marksovom Kapitalu, O Mašineriji i radnom Danu - jednim od najvećih primera socijalne kritike u celoj političkoj literaturi.

Često se zaboravlja da su svi uspesi radničke klase u prošlosti postignuti borbom. Vladajuća klasa nikada ništa nije predavala bez borbe. Istina je da, u periodima ekonomskog napretka, kapitalisti mogu priuštiti da podele s njima mali deo svojih profita, dokle god nastavljaju da se bogate na račun radničke klase. Ali sada kada je period uspona završen, lansirali su sveopštu ofanzivu da eliminišu dostignuća rada.

Ćorsokak kapitalizma

Pre rata, Trocki je rekao za kapitalističku klasu da se "zatvorenih očiju spušta toboganom u propast." Isto može biti rečeno za kapitalizam danas, posle intervala od više od pola veka.

Od Drugog svetskog rata, buržoaske vlade su pokušavale svašta od kejnzijanizma do monetarizma, i svaku zamislivu kombinaciju između. Kejnzijanski eksperiment je bio odgovoran za eksploziju inflacije krajem 70-tih, u primorao ih na brzo uzmicanje.

Od onda vidimo na delu monetarističku reakciju, koja je navodno trebala da vrati zdravo finansiranje i balansirane budžete

S obzirom na ovu situaciju, povratak Kejnzijanskim metodama finasiranja deficita bi izazvalo eksploziju inflacije. Sa druge strane, pokušaju da se sreže deficit će smanjiti tražnju, tako produbljujući krizu.

Činjenica da su ovi zapanjujući deficiti nagomilani tokom poleta 1982-90. je još jedan indikator bolesti sistema. U prošlosti, deficiti su korišćeni od strane kejnzijanaca da izađu iz kriza "stvaranjem tražnje". Sada zapadne vlade ne mogu ovo uraditi jer im je deficit izmakao iz ruku u proteklom periodu.

Daleko od rastuće javne potrošnje, oni je stalno snižavaju, uprkos činjenici da se u zemljama kao što je Britanija, infrastruktura (zdravstvo, školstvo, putevi, železnica, smeštaj) raspada. Čak i oskudna "pomoć" za nezaposlene, invalide, samohrane roditelje i stare osobe nije oslobođena napada. I ipak i dalje budžetski deficit nastavlja da raste, kao rezultat pada proizvodnje i velikih kamata koje se otplaćuju.

Buržoaski ekonomisti stalno zapadaju u kontradikcije. Sa jedne strane tvrde da "nema dovoljno tražnje" u privredi, dok simultano zagovaraju rezove u tražnji u formi snižavanja plata i javnih izdatatka. Kako god okrenu, zarobljeni su između zlih blizanaca inflacije i deflacije. Drugim rečima, šta god da urade, biće pogrešno. Dugoročno, perspektive kapitalizma su benzadežne. Kako bilo, to ne znači da će on automatski nestati. Kapitalizam se uvek kreže kroz cikluse poleta i kriza. To je kao izdisanje i udisanje. One prate kapitalizam od kolevke do groba. Kako bilo, snažno disanje zdravog deteta nije isto što i bolno brektanje senilnog samrtnika. Kapitalistički sistem je bolestan, a bolest je smrtonosna.

Karl Marks je pre više od sto godina objasnio da je krajnja granica kapitalističke proizvodnje sam kapitalizam. Istina je da nema "konačne krize" kapitalizma. Istina je da, dok ga ne sruši radnička klasa, da će uvek nalaziti izlaz. Ali, u pronalaženju izlaza, buržoazija uvek uvećava kontradikcije sistema i na kraju čini stvari još gorim.

Iz razloga koje smo gore naveli, kapitalistički sitem, posle četri decenije ekspanzije, dostiže svoje granice. Dug period relativnog mira i prosperiteta u naprednim kapitalističkim zemljama se bliži kraju. U drugoj polovini poslenje decenije dvadesetog veka - veka koja su već okarakterisala dva svetska rata i neviđene nesreće ljudske rase, svet se sučava sa novim periodom ratova, građanskih ratova, revolucija i kontra-revolucija. Tokom ovog perioda, biće odlučena sudbina čovečanstva, na jedan ili drugi način.

Kakav može biti "izlaz" za kapitalizam? Kao što je Lenjin imao običaj da kaže, istina je uvek konkretna. Buržoazija je probala kejnzijanizam i monetarizam I neoliberalizam. I jedan i drugi I treći su na kraju propali - drugi mnogo brže nego prvi, a treći mnogo brže nego prva dva. Mogu probati miks ova tri veštičija trika. To će ih odvesti u najgori od svih svetova - kombinaciju inflacije i deflacije, koja će brzo izazvati nove socijalne i političke konvulzije.

Tokom mnogo decenija sve kontradikcije su se gomilale. Sada se mora naplatiti račun. U 1914. i 1939, stupili su na ratnu stazu u pokušaju da reše probleme. Ali postojanje zastrašujućeg oružija uništenja - nuklearno, hemijsko, biološko - znači da bi sveopšti rat između velikih sila nužno završio u međusobnom uništenju. Pošto kapitalisti ne vode rat rata radi, već radi osvajanja tržišta, sirovina, teritorija i sfera uticaja, ovaj put je efektivno blokiran, bar dok radnička klasa i njene organizacije ostanu netaknute.

To znači da se kontradikcije kapitalizma moraju izraziti u sve oštrijem konfliktu između klasa. Buržoazija svake zemlje se slaže oko jedne stvari: nužno je sniziti životni standard, srezati državne izdatke, uništiti državu blagostanja jer "mi" (tj. kapitalistički sistem) to ne možemo priuštiti. To znači da će zapretiti uništenjem svih onih stvari koje čine život podnošljivim većini ljudi, sve te elemente koji čine bar polu-civilizovanu egzistenciju.

"Revoluciji je potreban bič kontrarevolucije", imao je običaj da kaže Marks. Kontraofanziva kapitala će imati duboke efekte na radničku klasu, koja je akumulirala kolosalnu moć tokom proteklih nekoliko decenija. Generalni štrajkovi u mnogim zemljama su upozorenje da radnici neće nemo posmatrati kako im se uništava životni standard I oni pretvaraju u moderne robove.

U sledećem periodu će biti velikih borbi između klasa koje će zasenti borbe prošlosti. Još jednom, radnici će početi da se kreću kroz masovne organizacije klase, počev od sindikata, u pokušaju da transformišu društvo. Pre ili kasnije, osvojiće vlast u jednoj ili drugoj zemlji, kao što su u Rusiji 1917. Kada se to dogodim tranformisaće svet mnogo brže nego 1917-21. Biće postavljeni temelji za pobedu socijalizma na svetskom nivou.

Za radničku demokratiju!

"Zahvaljujući ekstenzivnoj upotrebi mašinerije i podeli rada," pisali su Marks i Engels u Manifestu komunističke partije, "rad proletera je izgubio individualni karakter i postepeno, svu privlačnost radniku. On postaje dodatak mašini, i samo se najjednostavniji, najmonotoniji, i rad sa najmanje vešine zahteva od njega." (marks i Engles, Odabrana dela, tom I, str. 114).

U doba antičkog Rima, rob je opisivan kao instrumentium vocalis - "oruđe koje govori." Danas, položaj većine "slobodnih" radnika nije mnogo bolji. Ne samo monoton i iscrpljujući rad na proizvodnoj liniji, već i rad koji uništava dušu mnogih radnika sa 'belim okovratnicima' [činovnika] koji rade za kompjuterima u velikim kancelarijama, u suštini, sve više podseća na fabrike. I tako većina ljudi troši svoje živote, ako uopšte imaju tu sreću da rade!

A ipak razvoj tehnike znači da je moguće ukidanje, ili svođenje na minimum ove vrste nehumanog crnčenja. Reč "robot" dolazi od češke "robotnik" što znači - rob. To je upravo ono što su industrijski roboti. Oni ne spavaju, nemaju pauzu za čaj ili ručak, rade bez prestanka 24 sata dnevno, izvodeći zadatke sa velikom fleksibilnošću i na najvišem niovu. U stvari, baš su onakvi kakvim gazde žele radnike da budu!

Danas je skoro moguće imati fabriku bez radnika, osim onih koji su poterbni za održavanje. Opšte uvođenje industrijskih robota u krupnu industriju stoga potencijalno predstavlja najveću revoluciju uštede rada u istoriji.

U kapitalizmu, takav razvoj događaja bi vodio nezaposlenosti nezamislivih razmera, i na kraju izazvao kolaps celog sistema. Stoga, iako tehnologija postoji kao i, kao što smo videli, ogromne količine kapitala koji se ne stavljaju u proizvodnu upoterbu, uvođenje nove tehnologije je bilo ekstremno sporo i nejednako.

Isti ekonomski sistem koji sistematski uništava sredstva za proizvodnju, zatvarajući fabrike kao kutije od šibica, takođe sprečava korišćenje tehnologije koja bi mogla transformisati živote miliona ljudi širom sveta.

Jedna od najočitijih karakteristika modernog kapitalizma je način na koji je potčinio ceo svet svojoj kontroli. Predviđanja autora Manifesta komunističke partije su izvedena na skoro laboratorijski način. Međunarodna podela rada je dovedena do ekstema. Svetsko tržište vrši neodrživi pritisak na nacionalne ekonomije. Nema sile, ni S.A.D. ni Rusije, ni Kine, koja se može osloboditi od njega.

U kapitalizmu, "Novi svetski poredak" se manifestuje kao nemilosrdna dominacija šačice imperijalističkih sila, koje predvode Sjedinjene Države, i nekoliko stotina gigantskih multinacionalnih korporacija, koje tretiraju polu-kolonijalne zemlje Afrike, Azije, Latinske Amerike kao svoje feudalne posede.

Za mase Trećeg sveta, kapitalizam je, parafrazirajući Lenjina, "horor bez prestanka".

Pitanje nametutog “Novog svetskog poretka” moguće je rešiti samo preokretom ka novom društveno-ekonomskom uređenju SOCIJALIZMU. To nije samo način za okončanje ludih ekonomskih neravnoteža i velikih socijalnih nepravdi koje su beskonačni izvor ljudske bede, ratova i konflikata. To je pitanje apsolutne nužnosti za sam opstanak planete. Slepo traganje za kratkoročnim uspesima monopola vodi uništavanju svetskih resursa i destrukciji okruženja koje se ogleda u uništavanju šumskih prostranstava, kao i u sistematskom trovanju hrane koju jedemo, vode koju pijemo i vazduha koji dišemo. U prvom tomu Kapitala, Marks je već istakao ovu destruktivnu tendenciju profitnosnog sistema koji je sada je dostigao kritičnu tačku. Ako se dozvoli ovo nekontrolisano divljanje, budućnost ne samo ljudske rase, već i mogućnost života na zemlji bi bila nemoguća.

Činjenica  je da su proizvodne snage davno prevazišle granice privatnog vlasništva i nacionalne države. U cilju realizacije zapanjujućeg potencijala moderne industrije, nauke i tehnike, nužno je ostvariti sistem baziran na harmoničnom planiranju na globalnom nivou. Preduslov za ovo je zbacivanje diktature velikih banaka i monopola i njihovo zamenjivanje istinskim režimom radničke demokratije.

Razvoj proizvodnje i nove tehnike ulaze u kontradikciju sa starom idejom radnika kao prostog dodatka mašini. U cilju najbolje upotrebe sofisticirane tehnike i postizanja visokog nivoa kvaliteta, nužno je ostvariti svesnu participaciju radnika na svim nivoima. U suštini, ovu činjenicu priznaju, iako na iskrivljen način, najnoviji japanski proizvodni koncepti. Čak ni najsofisticiraniji roboti ne mogu nikada postići nivo kreative svesti kao ljudska bića, iako mogu biti daleko efikasniji u izvođenju mehaničkih zadataka. Nužnost demokratske radničke kontrole i upravljanja, daleko od toga da je marksistička utopija, proističe nužno iz zahteva same moderne proizvodnje.

Naravno, u praksi, namera japanskih monopola je da izmisle nove načine ceđenja više viška vrednosti iz radnika. Uprkos finim, gore navedenim rečima, o tome kako roboti pomažu ljudima da rade u fabrici, veliki japanski proizvođači automobila ne oklevaju da otpuste radnike kada su im profiti ugroženi.

U istinskoj socijalističkoj planskoj ekonomiji, opšte uvođenje novih tehnika bi bilo iskorišćeno za smanjenje radnog dana na minimalni nivo. Ovo bi obezbedilo materijalnu bazu za kvalitativni napredak ljudske civilizacije.

Grčki filozof Aristotel je rekao da "čovek počinje da filozofira kada su životne potrepštine obezbeđene." Pod filozofiranjem mi smatramo sposobnost da misli uopšteno, da podigne pogled, iznad briga i trenutnih pritisaka svakodnevne egzistencije, da potraži širi horizont, da kontemplira o životu, prirodi, i univerzumu. U savremenom društvu, umovi muškaraca i žena su ugnjeteni borbom za opstanak - da li će ili neće naći posao, da li će moći da plate račune na kraju meseca, nađu krov nad glavom, obezbede sredstva u slučaju bolesti i za stare dane. Samo kada se ove degradirajuće opsesije eliminišu postaće muškarci i žene istinska ljudska bića, sposobna da po prvi put shvate svoj puni potencijal.

Trocki je jednom pitao: "Koliko Aristotela čuva svinje? Koliko svinjara sedi na tronovima?"

Tokom istorije, masama čovečanstva je onemogućeno  slobodno vreme, dobro obrazovanje i kultura i time se takav neiscrpni rezervoar ljudskih talenta baca. Cilj kapitalizma jeste da većina stanovništva nema dobro obrazovanje, da bude podvrgnuto pseudokulturi i bude podložno daljem zaglupljivanju, jer se tupavim masama mnogo lakše vlada i manipuliše. Dobro obrazovanje je pre svega namenjeno pripadnicima vladajuće klase kako bi se očuvao postojeći status quo.  Socijalizam upravo ima istorijsku ulogu da pripremi put za takvo cvetanje kulture, umetnosti i nauke i potpuno humanizuje međuljudske odnose kakvo još nije viđeno u ljudskoj istoriji. Čovečanstvo će se time razviti u potpunosti. Ovo će označiti kraj ljudske predistorije i zasnivanje prave istorije ljudske rase.

SOCIJALIZAM ILI SMRT, izaberite sami.

Dođite i pridružite se Komunističkoj Partiji Srbije!

MI ZNAMO PUT

 

Ostavite komentar

Sva polja oznacena sa * su obavezna

Captcha
decembar 22, 2018
imperio 10
Prilozi saradnika Neo Marx

Demokratija Američke Administracije - Saopštenje Vlade Bolivijske Republike Venecuele

Vlada Bolivarske Republike Venecue obaveštava da je dana 12. decembra, na konferenciji za novinare međunarodnih medija, predsednik Republike Nikolas Maduro Moros objavio niz informacija koje otkrivaju postojanje novog plana za podrivanje demokratske…
jun 22, 2018
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/5FB856F7-9E22-4522-9384-E2C1F0AD502A_w1023_r1_s.jpg&w=246&h=150&zc=1
Iz našeg ugla - KPS Neo Marx

Izdaja Srbije

Da bi naši čitaoci lakše i u potpunosti razumeli “igre” oko Kosova i Metohije i veličinu izdaje “srpskih” vlasti, moramo se vratiti malo unazad. Uvođenjem “demokratije” u srpsko društvo, izvršena je prva i najveća prevara. Dobili smo politikante pod potpunom…

Promena svesti

maj 05, 2018 10221
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/48pl_6hg-650x450.jpg&w=90&h=64&zc=1
Srpska napredna stranka nije normalna politička organizacija.Od kako je stvorena…

„IZBORI“

mar 18, 2018 10449
izbori
Šteta je trošiti reči na beogradske ili bilo kakve „izbore“ u okupiranoj zemlji kao što…

Hajdegerova filozofija u svetlu životvornog humanizma

jan 20, 2018 17452
/modules/mod_raxo_allmode/tools/tb.php?src=/images/735491duci_simonovic.jpg&w=90&h=64&zc=1
Studija koja se nalazi pred čitaocem nije proizvod stvaralačke radosti, već stvaralačke…

Komunistički Pokret Srbije - Karakter i ciljevi

nov 29, 2017 9717
communist
Zar smo zaista toliko naivni da ćemo poverovati da će najpokvareniji i najnemoralniji…

Izdvajamo